Hrvatska ima vlastito iskustvo. Europsko prvenstvo 1996. godine. Miroslav Ćiro Blažević protiv Portugala izvodi kombiniranu momčad. Izabrali smo Nijemce i sve nam se vratilo jednom od najvećih sudačkih pljački u povijesti Eura.

Bila je to odluka koja nije unikatna, ali svaki put iznova postavlja pitanje – gledamo li viteštvo koje u svojoj esenciji nosi jedna sportska utakmica ili smo svjedoci kalkulacija koje se pretvaraju u matematičke operacije koje guše dojam što je to SP u nogometu.

Mnogi su podigli glas gledajući sastav Norveške protiv Francuske. Izbornik je ostavio izvan početne postave nekoliko važnih igrača. Službeno objašnjenje je  – rotacija, odmor, svježina za nastavak turnira. Sasvim legitimno objašnjenje. Ali u nogometu, posebno na Svjetskom prvenstvu, navijači uvijek gledaju korak dalje. Je li cilj bio sačuvati momčad ili istodobno utjecati na put kroz nokaut fazu? To pitanje nije optužba. To je posljedica sustava koji već desetljećima ostavlja prostor za kalkulacije.

Hrvatska ima vlastito iskustvo. Europsko prvenstvo 1996. godine. Miroslav Ćiro Blažević protiv Portugala izvodi kombiniranu momčad. Mnogi su tada negodovali, mnogi razumjeli njegovu logiku. Ćiro je razmišljao nekoliko poteza unaprijed. Nije bio jedini izbornik koji je to radio, niti posljednji. Veliki treneri često tvrde da turnir ne dobivaš jednom utakmicom nego raspoređivanjem snage kroz cijelo natjecanje. Izabrali smo Nijemce i sve nam se vratilo jednom od najvećih sudački pljački u povijesti Eura.

No gdje završava mudra strategija, a gdje počinje izigravanje natjecateljskog duha?

Povijest pamti utakmice u kojima su obje momčadi znale da im određeni rezultat odgovara. Lopta kruži bez rizika. Napadi nestaju. Vrijeme prolazi. Nitko ne želi pogriješiti jer bi upravo pokušaj pobjede mogao donijeti najgori mogući scenarij. Na papiru nema ništa sporno. Nitko nije prekršio pravila. Ali svi koji gledaju osjećaju da nešto nije kako bi trebalo biti. Možda je najveći problem što se danas više govori o ždrijebu nego o igri. Analiziraju se križanja, računa se tko ide na koga, tko je u “lakšem”, a tko u “težem” dijelu kostura. Kao da je važnije izbjeći velikana nego ga pobijediti.

A najveća prvenstva upravo su stvorena zbog velikih utakmica. Kada reprezentacija počne razmišljati kako izbjeći Francusku, Argentinu ili Brazil, šalje poruku da u vlastitu snagu ne vjeruje dovoljno. Veliki prvaci nikada nisu postali prvaci zato što su imali najlakši raspored. Postali su prvaci zato što su pobjeđivali najbolje. Zato problem možda nije u Norveškoj. Nije bio ni u Ćiri 1996. godine. Problem je u formatu koji ostavlja prostor da se u posljednjim kolima skupine više isplati računati nego igrati.

Sport bi trebao biti jednostavan. Izađeš na teren i pokušaš pobijediti. Sve ostalo neka odluče igra, kvaliteta i lopta. Onoga trenutka kada navijači počnu vjerovati da je poraz možda pametniji od pobjede, Svjetsko prvenstvo gubi dio svoje čarolije. A to je poraz koji se ne vidi na semaforu, ali ga osjećaju svi koji nogomet vole zbog njegove neizvjesnosti, a ne zbog kalkulatora. No, zašto bi u ovoj civilizaciji koja je pokvarena do same svoje srži, u kojoj cilj ne bira sredstvo – nogomet bio drukčiji.