Kauno nije bio protivnik po kojem se može mjeriti koliko Dinamo stvarno vrijedi. Takva će pitanja postaviti norveški Viking. Ali postoje utakmice koje ne služe za dokazivanje kvalitete, nego karaktera. A karakter se dobro vidi upravo protiv slabijih – kad možeš birati između rutine i neozbiljnosti.

Nakon što su kuglice odredile da će neravnopravnu bitku u 3. pretkolu Lige prvaka voditi Dinamo i Kauno Žalgiris u glavnu zvijezdu tog dvomeča prometnuo se Željko Sopić. Brz na jeziku, bez rukavica, medijski atraktivan, bio je mamac medijima. Nema tko ga nije zvao, tražio, a on je vješto svoj očiti hendikep prije utakmice uspio zakamuflirati.

Nakon devedeset minuta ostalo je samo ono jedino važno – Dinamo je ozbiljno, odgovorno i bez trunke podcjenjivanja odradio posao protiv jedne od najslabijih momčadi koja je posljednjih godina gostovala u Maksimiru. Podsjetili su na B68 Toftir (1993. Liga prvaka) 6:0 i Zalaegerszeg 2002. Kup Uefe) 6:0 Takve utakmice često su najopasnije upravo zato što izgledaju kao da su unaprijed dobivene. Dinamo nije upao u tu zamku. Nije glumio veličinu, nego ju je pokazao. Mario Kovačević oko kojeg traje uobičajena hrvatska potreba da se od trenera napravi televizijska zvijezda, temeljito se i ozbiljno pripremio za Sopića. Nakon što se poprilično opekao protiv Thuna, ovih devedeset minuta protiv Kauna su bile – dobar posao u paklenom Maksimiru.

Nema previše smisla u kvalitativnom smislu analizirati sraz: svi Dinamovi igrači u gotovo nemogućim vremenskim uvjetima bili su – profesionalni, koncentrirani i na koncu raspoloženi i razigrani. No, za dvojicu igrača ovo je bila još jedna važna večer. Prije dvije godine činilo se da će Luka Stojković i Lukas Kačavenda postati simbol nove Dinamove generacije. Dvojica najdarovitijih mladih igrača, sposobnih donijeti brzinu, okomitost i nepredvidljivost kakvu europski nogomet danas traži. A onda su stigle teške ozljede. One koje ne zaustavljaju samo sezonu, nego razvoj, samopouzdanje i vrijeme koje se mladom nogometašu nikada ne može vratiti. Mnogi nakon takvih udaraca više nikada ne postanu isti.

Zato njihova priča danas ima posebnu težinu. Stojković ponovno igra s lakoćom, bez straha, te postaje lider ovog Dinama. Kačavenda iz utakmice u utakmicu izgleda sigurnije, hrabrije i konkretnije, najvažnije je da vrati kontinutet i bude dio Modrog stroja. Ne vraćaju se samo njih dvojica – vraća se i Dinamo. Jer upravo takve igrače, gladne, okomite i kreativne, ova momčad treba. To ne znači da Modrima i dalje nisu važna pojačanja. Za Europu neopohodna je iskusna šestica ili osmica, napadač, drukčijeg profila od Belje i nadamo se kraj još jedne sage s Livakovićem.

Ne treba, međutim, od ove pobjede raditi europsku epopeju. Kauno nije bio protivnik po kojem se može mjeriti koliko Dinamo stvarno vrijedi. Takva će pitanja postaviti norveški Viking. Ali postoje utakmice koje ne služe za dokazivanje kvalitete, nego karaktera. A karakter se najbolje vidi upravo protiv slabijih – kad možeš birati između rutine i neozbiljnosti.