Dođu ti u životu trenuci nakon kojih jednostavno ostaneš bez riječi. Čini ti se da je sve već napisano, sve potrošeno i da više nema smisla ponavljati isto. A onda te Hajduk ponovno razuvjeri. Još jednim bolnim, gotovo tragikomičnim porazom. Uvijek nekako isto – sudačka nadoknada, posljednji napad, jedna lopta... Baš kao u porazu od Pafosa na Cipru!

Hajduk gledam još od druge polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Od vremena kada je završila era možda najveće generacije u povijesti kluba i kada se sa Starog placa preselio na Poljud. Tada se činilo da je monumentalna školjka stvorena kako bi iz nje desetljećima izlazili samo biseri – veliki igrači, velike pobjede i veliki trofeji. Poljud je trebao biti tvornica snova. Na kraju je postao spomenik čekanju.

Naravno, bilo je bljeskova. Bilo je velikih utakmica, velikih igrača i trenutaka zbog kojih se isplatilo živjeti za Hajduk. Ali ono što je trebalo biti kontinuitet pretvorilo se u iznimku. Klub koji se trebao borit za trofeje hu hrvatskom nogometu predugo živi od uspomena na vrijeme kada je to doista i bio. Najveća tragedija nije to što Hajduk nije osvojio dovoljno trofeja. Tragedija je što je gotovo svake dvije ili tri godine kretao ispočetka. Dolazili su predsjednici sa svojim vizijama, treneri sa svojim sustavima, sportski direktori sa svojim projektima i igrači predstavljani kao oni koji će napokon prekinuti prokletstvo. Svaki početak dočekivan je gotovo mesijanski. Svaki kraj završavao je istim pitanjem – tko je sada kriv?

Uvijek je postojao netko na koga se moglo pokazati prstom, ali rijetko je postojala spremnost priznati da problem nije jedan čovjek, nego kultura stalnog počinjanja ispočetka. Veliki klubovi ne nastaju od velikih riječi ni velikih filozofija. Nastaju od dosadnog rada, kontinuiteta i ljudi koji znaju priznati pogrešku prije nego što ona postane katastrofa. Od odluka koje se donose hladne glave, a ne pod pritiskom prve euforije ili prvog razočaranja.

Hajduk je s vremenom postao mjesto na kojem svi imaju pravo na mišljenje, a gotovo nitko obvezu preuzeti odgovornost. Svi znaju tko treba igrati, tko treba otići i tko je kriv. Jedino se nikako ne može pronaći onaj tko je posljednjih dvadeset godina odgovoran. To je postala posebna disciplina – kolektivna potraga za krivcem u kojoj svi sudjeluju, ali nitko nikada ne pobjeđuje.

Posebno je zanimljiv odnos prema legendama.  Vole se oni  s crno-bijelih fotografija, iz vremena kada su igrači izgledali kao ljudi, a ne kao proizvodi iz kataloga nogometnih agenata. Volimo priče o karakteru, poštenju i dresu koji se nije skidao. I to nije pogrešno. Problem nastaje kada uspomene postanu važnije od budućnosti.

U međuvremenu se u Hajduk preselilo mnogo više od nogometa. U njega su se slile frustracije grada koji desetljećima pokušava pronaći novu ekonomsku, kulturnu i političku ulogu. Kad nestanu brodogradilišta, industrija i osjećaj sigurnosti, ostane klub. A kada ostane samo klub, od njega se počne očekivati da nadoknadi sve ono što društvo nije uspjelo ostvariti. Zato Hajduk nije običan sportski kolektiv. On je institucija na koju se projiciraju očekivanja koja s nogometom često nemaju mnogo veze. Od njega se traži da vrati samopouzdanje gradu, potvrdi identitet Dalmacije, pobijedi Zagreb, politiku, kapital, pa na kraju i vlastitu prošlost.

Upravo zato najveći protivnik Hajduka već odavno nije Dinamo. Nije Rijeka. Nisu ni bogatiji europski klubovi. Najveći protivnik skriva se unutar njegovih zidova. To je uvjerenje da se povijest može naslijediti, umjesto da se svakoga dana iznova stvara. Povijest je ono što Hajduku nitko ne može oduzeti. Ali povijest ne osvaja prvenstva. Ne zabija golove. Ne prolazi europske kvalifikacije. Ona može biti inspiracija, ali nikada ne smije postati alibi.

Klub koji je nastao kao simbol slobode ne smije postati zarobljenik vlastitog mita. Onoga trenutka kada mit počne donositi odluke umjesto ljudi, prestaje biti snaga i postaje uteg. Možda će upravo zato dan kada Hajduk ponovno postane prvak biti manje važan od samog načina na koji će do tog naslova doći. Hoće li ga osvojiti zato što je napokon izgradio stabilan, ozbiljan i održiv klub ili zato što su se zvijezde jednu sezonu jednostavno poklopile?

Jer trofej traje godinu dana. Način na koji ga osvojiš određuje sljedećih deset. Baš zato sam na kraju prošle sezone napisao da je prvi naslov Zvonimira Bobana na čelu Dinama važniji od samog pehara.