To više nije bila ona romantična tiki-taka iz 2010. godine. Ovo je bila njezina moderna verzija – nemilosrdno učinkovita. Španjolska je dominirala posjedom, ali nije robovala posjedu. Znala je kada ubrzati, kada usporiti i kada zadati završni udarac. U toj momčadi nije bilo mjesta za kult pojedinca. Bilo je mjesta samo za nogomet.

Bio je prvoligaški nogometaš, kažu, kovrčave kose i prepoznatljivih brkova. Oko 150 utakmica za Athletic Bilbao u sedam godina, lijevi bek kojeg se, priznajem kao njegov suvremenik, gotovo uopće ne sjećam. Rođen u Haru, u La Rioji, na rubu Baskije, kraju poznatom po nekim od najboljih vina na svijetu. Nakon igračke karijere nije ga čekao glamur. Luis de la Fuente sjedio je za starim kuhinjskim stolom, bez posla, još jedan bivši nogometaš koji nije napravio veliku trenersku karijeru. Tek epizoda u Alavesu. A onda je naišao na oglas za posao. Španjolski nogometni savez tražio je izbornika mlađih reprezentativnih selekcija.

Zasukao je rukave i sedam je godina predano radio u Savezu. Osvojio je europska prvenstva s reprezentacijama do 19 i do 21 godine, a zatim i srebro na Olimpijskim igrama. Kada je prije četiri godine dobio priliku preuzeti Furiju, mnogi su sumnjali. Njegovo ime nije nosilo težinu velikih klupskih trofeja niti status zvjezdanog trenera. Ali nosilo je nešto drugo – znanje.

Godinama u kojima nije radio na najvećoj sceni čitao je, učio i usavršavao se. Ne samo o nogometu nego i o životu. Iz knjiga i kućnog odgoja izrastao je u gospodina, pedagoga i samozatajnog radnika, čovjeka kojem ego nikada nije bio ispred momčadi. A onda je došla 2026. Španjolska je kroz prvenstvo prošla gotovo besprijekorno. Primila je samo jedan pogodak, kontrolirala ritam svake utakmice i taktički nadigrala svakog suparnika na svom putu. De la Fuente je nadmudrio svakog izbornika na kojeg je naišao. Uzeo je loptu protivnicima, ugušio njihov plan igre i slavio.

To više nije bila ona romantična tiki-taka iz 2010. godine. Ovo je bila njezina moderna verzija – nemilosrdno učinkovita. Španjolska je dominirala posjedom, ali nije robovala posjedu. Znala je kada ubrzati, kada usporiti i kada zadati završni udarac. U toj momčadi nije bilo mjesta za kult pojedinca. Bilo je mjesta samo za nogomet.

Rodri je već godinama najbolji organizator igre na svijetu. Nakon što je osvojio Zlatnu loptu, postao je simbol nogometa u kojem inteligencija vrijedi više od spektakla. Nije najbrži, nije najatraktivniji, ali diktira svaki ritam utakmice i čini sve oko sebe boljima. De la Fuente oko njega nije gradio momčad zvijezda, nego momčad ravnoteže. Pedri je ponovno pokazao zašto ga mnogi smatraju najtalentiranijim veznjakom svoje generacije. Kada je zdrav, igra nogomet koji izgleda jednostavno, a zapravo ga gotovo nitko ne može igrati. Dani Olmo postao je čovjek velikih utakmica. Nikada najglasniji, ali gotovo uvijek među najvažnijima kada se odlučuju trofeji.

Na bokovima je Španjolska dobila nešto što godinama nije imala. Lamine Yamal i Nico Williams donijeli su eksploziju, brzinu i dribling, ali i odgovornost bez lopte. Obojica su prihvatili momčad ispred vlastite statistike. Jedan je već sa sedamnaest godina izgledao kao veteran, drugi je neumorno razbijao obrane i vraćao se pomagati svom beku. Upravo je to De la Fuente tražio od svojih krila.

I zato ova reprezentacija nije ovisila o jednom genijalcu. Mogla je pobijediti na deset različitih načina. Ako bi protivnik zatvorio bokove, kaznila bi ga kroz sredinu. Ako bi zatvorio sredinu, otvorio bi se prostor za Yamala ili Williamsa. Ako bi pokušao igrati visoki presing, Rodri i Pedri bi ga razbili s nekoliko dodavanja. Ako bi se povukao, Olmo bi pronašao rupu između linija. Nogometno dominantna. Za većinu nedostižna i nedokučiva.