Bundesliga
Premier League
La Liga
Champions League
Europa League
Conference League
Eurobasket 2025
Euroleague
NBA
ABA League
Eurocup
ACB League
Australian Open
Roland Garros
Wimbledon
US Open
Masters 1000
Formula 1
MotoGP
WRC
Nedavno završeno Svjetsko prvenstvo u nogometu ostat će upamćeno kao turnir koji je srušio brojne rekorde, ali i nepovratno promijenio sliku najvažnije sporedne stvari na svijetu.
S proširenim formatom od 48 reprezentacija, ovo je natjecanje mnogim manjim nacijama otvorilo vrata velike scene, no istodobno je pokrenulo i lavinu rasprava o samoj esenciji sporta.
Svjedočili smo potpunoj amerikanizaciji Mundijala. Od rekordnih cijena ulaznica i platformi za preprodaju s kojih je FIFA ubirala ogromne provizije, pa sve do uvođenja famoznih “hydration breakova” koji su, umjesto osvježenja za igrače, djelovali kao marketinške pauze stvorene da bi se utakmica igrala u četiri četvrtine.
Ukupno se zavrtjelo više od 13 milijardi eura, a profit je postao jasni pokretač svih promjena. Gdje je u svemu tome nestala nogometna romantika? Je li tehnologija poput VAR-a doista olakšala posao sucima ili je postala svrha samoj sebi i oružje u rukama politike? I konačno, kako u novom poretku stoje naša i susjedna BiH reprezentacija te što donosi povratak Slavena Bilića na klupu Hrvatske?
Sve te teme za Sport Klub detaljno je analizirao legendarni Vatreni, bivši hrvatski reprezentativac Mario Stanić.
Ovo Svjetsko prvenstvo donijelo je potpunu amerikanizaciju, uvođenje četvrtina kroz pauze za osvježenje, proširenje na 48 reprezentacija i rekordne cijene ulaznica. Kako gledate na te korjenite promjene?
“Teško je pobjeći od svih silnih reformi. Čini mi se da nijedan sport zadnjih godina ne doživljava toliko promjena kao nogomet, i to kroz razne formate natjecanja te izmjene pravila. Svjedočili smo amerikanizaciji, sterilizaciji i plastifikaciji igre. Primjerice, na pauzi između dva poluvremena u finalnoj utakmici između Španjolske i Argentine uopće nismo znali koliko točno traje show program. Previše toga se dogodilo u kratkom periodu da bi čovjek mogao imati jasnu sliku; cijela priča je zapravo takva da nitko ne zna u kojem smjeru to vodi. Kada čovjek to gleda, ostane zbunjen. S druge strane, ako se malo makne od toga, jednostavno će zaključiti da se velika većina tih stvari koje mijenjaju konstrukciju i statiku nogometa skriva iza pohlepe i profita. To je najkraće i najtočnije objašnjenje.”
FIFA je ostvarila rekordan prihod od oko 13 milijardi eura. Mnogi smatraju da su 104 utakmice previše, iako su proširenjem formata neke manje države dobile povijesnu priliku?
“Svaka promjena u svojoj naravi nije nužno loša i o tome se uvijek dade razgovarati. Međutim, poanta je u tome koliko se mijenja esencija nogometa, odnosno želimo li ostaviti dio tradicije i je li dobro mijenjati samu matricu igre. VAR je uveden s idejom da se pomogne i olakša sucu, a onda u hrpi slučajeva vidiš da se tu luta pa tehnologija sama sebi postaje svrha. Zatim imamo problematiku zvanu ‘water break’, na što je upozoravao još i legendarni Diego Maradona, govoreći da će u Americi utakmice biti podijeljene na četiri dijela zbog marketinga.”
Ističe da je previše toga uvedeno u relativno kratkom vremenu pa smo dobili sterilizaciju nogometa, gdje sudačke odluke ili rasporedi utječu na samu bit igre.
“Nisam nužno protiv širenja Svjetskog prvenstva, ali smeta me činjenica da je danas teže otići na prvenstvo nego proći skupinu, čime se elitizam nogometa razvodnio. S druge strane, ovo je prvenstvo pokazalo da je razlika između ‘velikih’ i ‘manjih’ reprezentacija sve tanja.
Dakle, ima pozitivnih stvari, ali globalno gledano, ljudska težnja za profitom uvijek će biti nit vodilja. Nogomet će, kao i većina velikih sportova, doživljavati traumatična iskustva, a povratka na staro više nema. To vam je kao i s rastom cijena u bilo kojoj drugoj djelatnosti.”
Kako komentirate kontroverzne sudačke odluke vezane uz tehnologiju: čip u lopti koji je presudio Hrvatskoj protiv Portugala, poništeni crveni karton Amerikancima ili situaciju s Engleskom gdje čip nije reagirao nakon što je lopta pogodila žicu iznad terena?
“Upravo zbog svega navedenog javlja se toliki kaos i sumnja u tehnologiju. Ovu temu zapravo treba razdvojiti na dva sektora. Godinama su nam punili glavu mitovima i bajkama kako politika i sport ne idu skupa te kako nemaju dodirnih točaka. Kada laž ponoviš toliko puta, ljudi počinju vjerovati u nju. Sve kreće od ponašanja ljudi na čelu krovnih institucija koji se vode principom ‘institucija, to sam ja’.
Prije početka prvenstva, čelnik FIFA-e Gianni Infantino uručio je nagradu za mir američkom predsjedniku Donaldu Trumpu.
“Niti sam znao da se FIFA time bavi, niti da takva nagrada postoji, ali očigledno je riječ o izmišljenoj kategoriji kako bi se dodvorili predsjedniku države domaćina. Nakon toga stiže poruka iz Bijele kuće da se radi na ukidanju suspenzije američkom reprezentativcu, što se i događa dan prije utakmice SAD-a i Švicarske. Ljudi nisu slijepi i iz toga jasno iščitavaju što mogu očekivati.
Kada se na to nadovežu ovakvi slučajevi s tehnologijom, javnost ostaje zbunjena: je li tehnologija uvedena da pomogne ili da nam pokaže da ono što vidimo vlastitim očima nije točno? Je li lopta dirnula kosu ili nije, kada ju je i koga dirnula… Milijun stvari ostaje u zraku i sve se svodi na interpretaciju onoga tko drži polugu moći. Poruka je: ‘Ja držim moć, ja to prezentiram na ovaj način, a na vama je da povjerujete.”
Nogomet se nikada neće moći potpuno očistiti tako da bude isključivo crn ili bijel, ističe Stanić.
“Uvijek će postojati siva zona interpretacije u koju je uključena emocija. Ako se radi o našoj reprezentaciji, gledat ćemo situaciju kroz navijačke naočale i tražiti manji intenzitet prekršaja. No, to je čar ovog predivnog sporta u kojem možeš doživjeti svašta. Na finalnoj utakmici Argentine i Španjolske vidjeli smo fair play s jedne i dirty play s druge strane. U takvim uvjetima sudac uvijek može navlačiti, prilagođavati kriterije ili dopuštati igru koja će odgovarati onoj strani koja je pod manjim pritiskom emocija.”
Finalnu utakmicu sudio je Slovenac Slavko Vinčić. Kako je po Vašem mišljenju odradio taj nimalo lagan zadatak?
“Dok je lopta bila u igri, moj dojam je bio dobar, dobro se nosio s pritiskom. Nije lako suditi finale Svjetskog prvenstva jer su ulozi ogromni, a napetost i emocije su na vrhuncu. Sudac mora privesti utakmicu kraju tako da nikoga ne ošteti, a u nogometu uvijek ima kriznih odluka o kojima se dade polemizirati.
Ono što je meni upalo u oko jest ponašanje argentinskih igrača u prekidima igre. U 90 posto slučajeva, kada bi prošli pored Španjolca, ili bi ga gurnuli ramenom ili bi ga provocirali. Te su provokacije po meni morale biti sankcionirane. S druge strane, sudac vjerojatno razmišlja: ako krene s kartonima, brzo će doći do isključenja pa će ostati zabilježeno kako je ‘Vinčić uništio finale’. A utakmicu bi zapravo uništilo nesportsko ponašanje igrača koje se mora kazniti prema pravilima. Pitanje je što je Vinčić u tom trenutku trebao napraviti.”
Nit vodilja za svakog suca trebala bi biti zaštita same igre, napominje.
“Onog trenutka kad štitiš igru, postavljaš jasne kriterije i igračima i stožerima. Ako tijekom utakmice štitiš isključivo kruta pravila ili tehnologiju, konci se vrlo brzo gube. Iz svog igračkog i trenerskog iskustva točno prepoznam suca koji ima osjećaj za igru. Takav sudac brzo ovlada situacijom, uspostavi pravi odnos s obje momčadi i igračima odmah postane jasno što smiju, a što ne. Čim se krene u kompenzacije, nastaje kaos. U budućnosti će profitirati isključivo suci s osjećajem za igru. Koliko god u nogomet ulazile digitalizacija, globalizacija i tehnologija, ljudski faktor i osjećaj ostat će ključni.”
Obje reprezentacije za koje ste emotivno vezani, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, ostavile su dobar dojam na prvenstvu. Kako ocjenjujete njihove nastupe?
“Rođen sam, odrastao i živio prvih 20 godina u Sarajevu. Prema tome, izuzetno mi je drago da je Bosna i Hercegovina pod vodstvom Sergeja Barbareza uspjela pronaći pravi put. Ključna razlika je u tome što je BiH godinama lutala, dok je Hrvatska davno pronašla svoje mjesto pod suncem, izgradila kult reprezentacije i postigla fenomenalne uspjehe – počevši od naše generacije 1998. pa sve do ere Zlatka Dalića. Sam odlazak na Svjetsko prvenstvo i sudjelovanje u tom festivalu nogometa ogromna je stvar za obje nacije. Ljestvice su podignute visoko i očekivanja javnosti su velika, što je u redu, jer taj pritisak tjera ekipu da bude brža, jača i bolja.
Oba tima zaslužuju maksimalne pohvale. Smatram da je Hrvatska na ovom turniru strahovito oštećena, što zbog tehnologije, što zbog sudačkih procjena. Dok sam bio igrač, i nas su znali oštetiti, pa bi nas na nekom idućem prvenstvu nogomet nagradio za ono što nam je ranije oduzeto. Nogomet ti uvijek nešto uzme i nešto vrati; ako si dovoljno uporan, snažan i imaš jasan smjer, na kraju se sve izbalansira.”
Kaže da je sretan zbog onoga što su napravili BiH i Barbarez, za koje vjeruje da su na pravom putu i samo tako trebaju nastaviti. Što se tiče Hrvatske, jedno veliko poglavlje je zatvoreno i kreće novo, opterećeno teškom hipotekom fantastičnih rezultata iz proteklih osam-devet godina.
“To je izazov za novo vrijeme. Nogomet nas uvijek iznova demantira – kada smo mi 1998. uzeli broncu, malo je tko vjerovao da će se ti uspjesi ponoviti. Granice se pomiču iz dana u dan, a mi smo svjedoci tog procesa.”
Slaven Bilić, Vaš bivši suigrač, ponovno je preuzeo klupu Hrvatske. Je li on najbolje rješenje u ovom trenutku?
“Definitivno jest. Slavena jako dobro poznajem i mislim da je pravi čovjek na pravom mjestu. Ključno je što je i on sam svjestan da Slaven Bilić koji je vodio Hrvatsku prije dvadeset godina i ovaj današnji nisu isti treneri. Sada je zreo, ima trenerske i ljudske kvalitete te snažnu osobnost za vođenje reprezentacije. Želim mu svu sreću jer je to vruća stolica – najljepši i najteži posao u isto vrijeme.
Znam koliko je fleksibilan, koliko duboko razumije nogomet i koliko može biti odlučan kada se naruši dinamika grupe. Smatram da ima sve predispozicije da nastavi stazom vrijednosti koje Hrvatska posjeduje. Pod time ne mislim samo na zajedništvo i ponos, već na sposobnost da se iz igrača izvuče maksimum i da svaki pojedinac podredi svoju individualnu kvalitetu kolektivu. Slaven je u tome izrazito dobar. O formacijama i taktikama uvijek se može raspravljati, ali ovo o čemu govorim je statika, temelj na koji se poslije nadograđuju svi ostali detalji.”
Za kraj, javnost iščekuje odluku Luke Modrića o nastavku reprezentativne karijere. Igrati na toj razini u 41. godini života zvuči nevjerojatno?
“Zvučalo je nemoguće i ranije, ali granice se pomiču. Više nije važno je li netko mlad ili star, već jesi li dovoljno dobar. Ljudi se ne odriču lako stvari koje su tako dobro utabane i uhodane. Luka Modrić nas je sve demantirao bezbroj puta. On je čovjek koji pomiče granice i privilegija je što smo dio vremena u kojem on igra. Kao što je i Slaven najavio, pustimo čovjeka da se odmori. To je odluka između njega i izbornika, a Bilić je sigurno dovoljno oprezan i sposoban da skupa s Lukom donese ono što je najbolje za reprezentaciju.”
Poanta je u specifičnim situacijama, kaže.
“Modrić ne mora biti na terenu svih 90 minuta, ali sama njegova prisutnost ulijeva golemo samopouzdanje i sigurnost suigračima. Svojim primjerom on podiže energiju cijele momčadi na višu razinu. To su segmenti unutar grupe i igre koje publika često ne vidi, a koji su izuzetno kompleksni i mogu biti pokretači sjajnih stvari.
U današnjem nogometu lako je zaključiti da su starteri bitni, ali utakmice u zadnjih 15 minuta često odlučuju igrači koji ulaze s klupe. Nema više pravila o ‘prvih 11’ i to je velika promjena. Mogućnost uvođenja pet zamjena, što je praktički pola momčadi, unijela je dodatnu živost i neizvjesnost. Nogomet je kao misterija pun nepredvidivosti, a s ovim pravilom to je još izraženije. Tko ima hrabrosti reći da ti u zadnjih petnaest minuta utakmice neće trebati jedan Messi ili Luka Modrić? Ponavljam, godine nisu važne, važna je isključivo kvaliteta.”
Mladi Pau Cubarsi iz Španjolske ima 19 godina; a Stanić tvdi da je siguran da bi se, da je rođen u Engleskoj, teško razvio u ono što je danas u tim godinama.
“Nije poanta samo gurnuti golobradog klinca u igru, stvar je u tome koliku mu podršku daje stožer i trener jer će on sigurno griješiti. Pitanje je koliko si spreman trpjeti i braniti njegove pogreške. Svi smo mi griješili i svi griješimo. U nogometu ne postoji mlad ili star – postoji samo jesi li dovoljno dobar ili nisi.”
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!