Kad sam došao u Dinamo, imao sam godišnju plaću četiri milijuna dinara, a fićo je koštao šest milijuna - rekao je za Večernji list Petar Bručić

U 18.45 sati u Beču će se sučelti bečki Rapid i zagrebački Dinamo u sklopu 3. kola Europske lige. Zanimljiv razgovor Večernjem listu i uredniku Sportske rubrike Karlu Ledinskom dao je nekoć sjajni nogometaš Dinama i Rapida Petar Bručić.

U Dinamu je doživio najemotivnije trenutke u karijeri.

– “Prva lijepa uspomena mi je prvi trofej, osvojeni Kup 1980. godine s Markovićem, kad smo tukli Zvezdu. Ali ipak se ništa ne može usporediti s 1982. godinom, u onim teškim uvjetima u kojima su super jaki bili i Zvezda, Partizan, Hajduk, a naslov smo osvojili baš mi. Da nije bilo Ćire, nema šanse da bismo to osvojili, on je bio mag za atmosferu, za slaganje momčadi. Znao je iz svakog izvući maksimum. Bio je poseban, imao je super treninge, bio je odličan motivator. Uvijek je bio na strani igrača, štitio nas je kod ugovora, to smo mu pamtili” – Petar Bručić.

No, nije se samo nogometa sjetio:

— “Iako su nam ugovori bili smiješni u odnosu na današnje. Kad sam došao u Dinamo, imao sam godišnju plaću četiri milijuna dinara, a fićo je koštao šest milijuna. Sad zamislite da današnji igrač Dinama za cijelu godišnju plaću ne može kupiti najjeftiniji auto. Poštenu lovu zaradio sam tek u Rapidu. To je bila druga dimenzija, pogotovo financijski. Doduše, i u jugoslavenskoj ligi Hajdukovi igrači vozili su BMW-e, Mercedese, Zvezdini također. A kod nas u Dinamu Blašković Daciu, Vabec 850-u, Jovićević Fiću, jedino je Stinčić imao neku sportsku 127-icu, jer je švercao s autima. Ja sam imao staru Ladu, nisam mogao ni skretati kad sam ozlijedio rame. Bili smo siromasi, ali bili smo najbolji!”

Bili su dinamovci najbolji i u druženjima, izlascima.
– “Izlazili smo stalno u Karaku, baš poslije svake utakmice. Tamo bismo uvijek zaružili, Ćiro je to znao, ali je imao tu veličinu jer je znao da tako stvaramo klapu, da se tako zbližavamo. Drugog jutra nikad nam nije dao trening, znao je da nakon izlaska trebamo odmor”– prepričava nam Bručić sa smiješkom i dodaje:

– “Te 1982. dogodila se nikad viđena atmosfera u Zagrebu, one slike kad su navijači nakon utakmice ušli u teren i plakali od veselja, i sad se naježim… To je bio šok i za nas igrače, takvo nešto samo jednom doživiš, ma nismo mogli šetati po ulici od popularnosti. Ja sam uzeo šampionski pehar, pili smo iz njega cijelu noć u restoranu u Markuševcu, slavili do jutra. A Srebrić nas je lovio jer bojao se da ga ne razbijemo.”

Bručić je tijekom igračke karijere imao fenomenalne trenere.
– “Trenirali su me Ćiro u Dinamo, pokojni Vlatko Marković u Dinamu i Rapidu, a Otto Barić isto u Rapidu. Vodili su me i Đalma Marković, Mirko Bazić, Rudi Belin, ma još mnoge trenerske veličine, imao sam od koga učiti. Kao igrač, Bručić je bio nešto poput Marcela Brozovića danas, igrač koji je mogao neumorno trčati i bio jako koristan za momčad.
– Imao sam tu prirodnu snagu, baš kao danas Brozović. Mene nikad u životu na utakmici nisu ulovili grčevi.