Godinama već postoji narativ kako je HNL „nikad jači“ te kako se kompletna liga podigla kvalitetom momčadi i nogometa. Rezultati naših klubova u europskim kvalifikacijama, infrastruktura pa i sami dojam viđenog iz tjedna u tjedan već nekoliko godina pokazatelj su da je liga samo izjednačena u nekvaliteti te da je daleko od ozbiljne i jake.

Utakmica Šibenika i Hajduka definitivno može poslužiti kao pravi pokazatelj stanja hrvatskog klupskog nogometa. Po kladionicama najveći favorit za osvajanje prvenstva i momčad s vojskom svojih navijača, Hajduk ne uspijeva stvoriti dvije poštene prilike protiv već ‘otpisanog i drugoligaškog’ Šibenika.

Isti taj Šibenik onda s igračem manje uspijeva postići izjednačujući pogodak dok u isto vrijeme na terenu leži zapaljena bengalka. Sramotna igra s obje strane, pogotovo momčadi Gennara Gattusa koja si je dopustila doći u situaciji da se brani s igračem više. O stanju „travnjaka“, odnosno blatnjaka ne treba trošiti riječi, HNL je jedna velika sramota koja se može i mora uspoređivati samo sa svim hrvatskim susjedima (a i oni su nas prestigli), a nikako sa zapadom i top 15 ligama…

Upravo je infrastruktura vjerojatno i najvažniji problem hrvatskog nogometa. Nitko nas ne može uvjeriti da ne bi bilo bolje i kvalitetniji da postoji 10+ Opus Arena diljem zemlje. Hrvatska nogometna reprezentacija je druga i treća na svijetu, Hajduk, a pogotovo Dinamo proizvode godinama i u serijama kvalitetne nogometaše. Problem je što u ovakvoj ligi i na ovakvim travnjacima ne mogu pokazati baš ništa.

Žao mi je što mi Hajduk često mora biti primjer nečega lošeg, ali klub s takvim budžetom i takvim brojem navijača, danas praktički nema pošteno pomoćno igralište za trening. Hajduk nema gdje kvalitetno trenirati, nema kakav takav ozbiljni trening centar. Kada je tako u velikanu poput Hajduka, kako će tek biti kod ostalih koji krpaju kraj s krajem. Travnjaci u Šibeniku, Varaždinu, Velikoj Gorici i na Kranjčevićevoj sramota su za sve klupske i ligaške čelnike.

Tamo se nogomet ne ide igrati, tamo se lopta napucava, a igra prebacuje. Pokušava se na neku individualnu kvalitetu nešto izmisliti i „iskrumpirati“. Kada su tereni takvi, igra se na način u kojem kvaliteta gubi na važnosti pa su i rezultati vrlo često nepredvidljivi. Jedan dobro izveden prekid bez bilo kakve dodatne namjere igre prema naprijed često donosi bod pa i sva tri.

Dinamova dugogodišnja dominacija i prednosti od 20 do 30 bodova ispred Hajduka pa i svih ostalih su sada iza nas. Nema više toliko loših momčadi kao nekada i Liga 10 definitivno je bila sjajna odluka za hrvatski nogomet. Ako ništa, smanjen je broj momčadi koje nemaju za isplatu plaća i koje u ligu ulaze potpuno nespremne. Takvih je nekada bilo i pet, šest u istoj sezoni, a sada makar imamo uvijek stabilnih devet prvoligaša koji će sezonu izgurati do kraja, uz poneke iznimke Rudeša i Dragovoljca…

Rijeka je već desetak godina na jednom ozbiljnom nivou, dok su se Osijek i Hajduk miljama digli u zadnjih nekoliko sezona. Osijek su „spasili“ Mađari, dok je Hajduk pronašao novac koji je budžet, ali i ambicije ozbiljno povećao. Splićani su na svakoj razini miljama ozbiljniji klub nego što su bili tamo od 2010. godine pa do dolaska Marka Livaje, ali naslov prvaka je i dalje nedosanjani san.

Liga 10 donijela je financijsku ozbiljnost i koncentraciju „kvalitete“, ali je itekako prevarila sve one koji su pomislili kako je liga sada postala jaka i izjednačena. Izjednačena možda i je, ali u teškoj nemoći i nemogućnosti za odigrati kvalitetan nogomet. Očekivali smo značajne pomake u nastupima naših klubova u Europi, a uz iznimku Dinama dobili smo samo debakl za debaklom.

Dinamo i Hajduk u posljednje vrijeme ne mogu pobijediti skoro nikoga, ali razlog za to nažalost nisu pomaci u kvaliteti protivnika, već isključivo upitna kvaliteta naša dva najveća kluba. Promijenilo se jedino to što se na nogometnim travnjacima u HNL-u više nitko ne boji Dinama i što su svi svjesni da više nisu nikakav bauk. O samoj kvaliteti igre i nogometa uopće ne moramo, nogomet se prije svega analizira očima i rezultatima.

Dojam je sasvim dovoljan da bi se HNL proglasilo sramotnim i negledljivim, a rezultati naših predstavnika u Europi pravi su dokaz onoga što već dugo vidimo. Dinamo je definitivno stekao status ozbiljne europske momčadi, ali Hajduk, Rijeka i Osijek već godinama ispadaju od ekipa slične pa i na papiru dosta slabije kvalitete. Nitko me ne može uvjeriti da Hajduk i Osijek bar jednu sezonu ne mogu izboriti plasman u KL, čak i kada im se ždrijeb potpuno otvori.

Ako gledamo čisto budžet koji je uglavnom više ili manje javnosti dostupan pa i vrijednost hrvatskih ekipa na popularnom Transfermarktu, činjenica je da naši klubovi iz godine u godinu sramote ugled hrvatskog nogometa koji su reprezentacija pa i Dinamo u Europi godinama gradili.

Aktualna sezona nekako je bila i posljednji čavao u lijes SHNL-a. Godinama se precjenjujemo, kako klubove tako i ligu, dok se u isto vrijeme rugamo te podcjenjujemo klubove iz susjedstva. Često se čuje kako ne valjaju i ne znaju klubovi iz Slovenije, Srbije i BiH, a Hajduk i Rijeka su puno ozbiljnije momčadi koje samo nemaju sreće i tako dalje.

Onda dođemo do još jedne sezone europskih kvalifikacija, točnije onih u Konferencijskoj ligi i vidimo ono što je već godinama očito. Hajduk koji na TM-u vrijedi oko 50 milijuna eura jedva prolazi slabašnu momčad s Farskih otoka, a potom doživljava još jedan debakl te ispada od prosječnih Slovaka, Ružomberoka (6 mil. Eura na TM-u). Osijek je prošao Estonce pa ispao od također dosta „jeftinijih“ Azerbajdžanaca, magična Zira je ovaj put bila prejaka.

Tako je u par godina Hajduk uspio ispasti od Gzire, a Osijek od Zire. Klubovi za koje više vrlo vjerojatno nikada nećemo čuti. Sramotnu europsku sezonu upotpunila je Rijeka koja je prvo ispala od solidnog Elfsborga u Europskoj ligi, a zatim je doživjela jedno od najvećih poniženja u povijesti hrvatskog nogometa. Slovensku ligu godinama podcjenjujemo, tvrdimo da tamo najbolji strijelac može biti bilo tko od naših prosječnih napadača, da je sve tamo smiješno i da se ne igra ozbiljan nogomet.

„Moćna“ Rijeka koja se do zadnjeg kola borila za naslov prvaka s Dinamom u ždrijebu izvlači ljubljansku Olimpiju i odmah se u medijima upisao lagani prolaz momčadi s Kvarnera. Ishod znamo, već otpjevanih 5:0 za Slovence i povijesna tragikomedija hrvatskog klupskog nogometa. Da bi depresija bila još veća u Konferencijsku ligu plasirali su se i Celje pa i TSC Bačka Topola te Borac iz Banja Luke.

Kako u životu pa i nogometu sve ovisi o kontekstu i kako se narativi pišu sami od sebe, tako nam je ligaška faza KL-e još malo produbila svijest o tragediji zvanoj hrvatski klupski nogomet. Dok su naši klubovi ispali od upitnih i prosječnih momčadi, susjedi kojima smo se rugali, ne samo da su ušli u ligašku fazu već su tamo svi izborili prolaz dalje. Tako su Celje, Olimpija, Bačka Topola i Borac BL izborili proljeće u Europi i doigravanje Konferencijske lige.

Koliko je hrvatska liga jaka dovoljno pokazuje činjenica da je Hajduk koji se bori za naslov ispao od prosječne slovačke momčadi, Ružomberoka. Slovaci su u 4. pretkolu onda dosta uvjerljivo ispali od armenskog Noaha za koje također prvi put čujemo. Ironiju je produbila činjenica da je Bačka Topola doigravanje izborila baš preokretom protiv istog tog Noaha.

Rugamo se Srbima, rugamo se Slovencima i maksimalno podcjenjujemo BiH ligu. Zrinjski je igrao Konferencijsku ligu, a onda su ove sezone svi EX-YU klubovi odigrali dobru europsku sezonu te izborili barem još dvije utakmice u doigravanju Konferencijske lige.

U isto vrijeme dok se govori kako je hrvatska liga jaka i izjednačena (zadnjih pet sezona), Hajduk ispada od Gzire, Tobola, Ružomberoka i sličnih. Osijek isto tako od Zire, Kizilžara i CSKA Sofije. Rijeka se nije toliko „sramotila”, izborila je jednu sezonu čak i skupine Europske lige, ali je i njih dosta zatekao pa i ponizio debakl u Ljubljani.

Hrvatska nogometna liga daleko je od kvalitetne, a Hajduk, Rijeka i Osijek već godinama pokazuju da su daleko od ozbiljnih europskih momčadi. O Dinamu je već sve ispričano i njima svaka čast za sve što su napravili, ali jedan klub nikako ne može vlastoručno voditi bitku za „NK Koeficijent“. Uspjeh klubova iz BiH, Slovenije i Srbije dodatan je udarac za Hrvatsku i sada se zaista moramo zapitati gdje griješimo.

Prvak će ove godine zaista postati kako se to često otrcano kaže ona najmanje loša momčad. Nogomet je u SHNL-u zaista postalo teško gledati. Stadioni su poluprazni, travnjaci sramotni, a igra potpuno destruktivna i nimalo okomita. Nestao je onaj goropadni Dinamo, a nastao potpuni nemir glede budućnosti i optimizma najvećih klubova. Hrvatska nogometna liga daleko je od kvalitetne, a napretka nema niti će ga vjerojatno biti kako sada stvari stoje. Vrijeme je za uzbunu!