Za pobornike stručnih, analitičkih tekstova u kojima ima puno Opta podataka, decimala i vektora odmah na startu poruka - ovo nije tekst za vas. Piše: Antonio Baković

Nije ovo baš ni tekst o reprezentaciji u punom smislu.

Ovo je samo donekle tekst o izborniku Zlatku Daliću, a definitvno je tekst o čovjeku Zlatku Daliću iz moje skromne perspektive.

I onda još jedno razočaranje za sve koji se nadaju nekim sočnim detaljima. Nema ni toga. Tek kratak dojam o onome što sam zaključio prateći reprezentaciju u posljednje tri godine.

Zlatka Dalića ne poznajem, ali smo se upoznali kao što ga je upoznao valjda svaki novinar koji je ikad pratio Vatrene. Moj prvi susret s njim dogodio se na aerodromu. Ne sjećam se više kada, ali 80 posto sam uvjeren da je to bilo nedugo nakon što je preuzeo klupu reprezentacije i krenuo na put jer se odigravala prijateljska utakmica. Sport Klub taman u to vrijeme kupio je prava za prijenos reprezentacija pa smo imali mogućnost snimiti kratak ekskluzivni intervju izvan uobičajenih termina službenih press konferencija. Dalić je došao sam, s malim koferom, ljubazno pružio ruku i spremno odgovarao na sva pitanja. Ništa posebno. Sve normalno. Nakon toga mene i kolegu snimatelja pozvao je na kavu. Sjedili smo tako kao tri lika koja su se tek upoznala i nisu imali nekih tema o kojima bi pričali. Površno smo se tek dotaknuli naravno stanja u reprezentaciji da bismo se nakon 20-ak minuta razišli svatko na svoju stranu. Na povratku u redakciju razmišljao sam o dojmu kojeg je na mene ostavio. I nisam našao nikakav poseban zaključak osim da se radi o krajnje ljubaznom, urednom gospodinu s manirama.

Nakon tri godine i valjda 20 press konferencija kasnije opet sam imao priliku s Dalićem susresti se nasamo. Puno iskusniji ja, puno iskusniji on. Svatko u svom poslu, naravno. Krajem ovog ljeta, u jeku kvalifikacija za Katar, poslan sam da snimim njegov osvrt na život i djelo Ćire Blaževića o kojem je kolega iz BiH snimio dokumentarac. Ovaj put susret se odvio u jednom hotelu u centru Zagreba. Slično kao i na Plesu tri godine ranije snimatelj i ja smo ga kratko pričekali prije nego je sjeo za naš stol. Odmah je počastio kavom baš kao onaj prvi put – uredan, ljubazan i puno raspoloženiji za razgovor. Naravno da prepričavati razgovor neću, ali ukratko, shvatio sam neke stvari i napokon zaključio svoj dojam o njemu.

Razgovarali smo o načinu na koji mediji prate reprezentaciju. Nije tajna da je Dalić i javno govorio o tome kako ne voli kada se objavljuju početne postave tri dana prije utakmice i kada se nakon jedne slabije izvedbe krene linč. Uostalom, koji izbornik to voli. Ono što me je zateklo je osjećaj da se u tome s njim slažem. A onda sam se sjetio da smo na našem portalu svojedobno, nakon Eura, objavili tekst u kojem je dio komentatora SK-a upitan treba li Dalića smijeniti. Pa sam se sjetio i toga da sam ja bio jedini koji je kategorički kazao da ne treba, te sam to i objasnio. Nije ovo prilika da likujem iako malo likujem. Sorry, momci.

Kao i Dalić koji nije ni pomišljao dati tada ostavku tako sam i ja mislio da je kontinuitet sve. Tu smo bili na istoj liniji. I dobro je da jesmo jer nakon sinoćnje pobjede baš i ne vidim puno tekstova o tome kako Dalić treba otići. Zašto ih nema? Pa zato jer ne treba otići niti je ikada trebao.

Koliko vjerujem u Dalićev posao vidjelo se i u jednom recentnijem tekstu na našem portalu. Uoči jučerašnje utakmice dobili smo zadatak napisati formaciju koju bi svatko od nas pustio na Ruse. Moje umotvorine tu nema i to zato jer nisam htio igrati po pravilima. Rekao sam uredniku tada da kraj mog imena slobodno napiše da koga god Dalić pošalje na teren Hrvatska će slaviti. Opet sam bio u pravu jer na onakvoj utakmici je nebitno Petković – Livaja ili Pašalić – Vlašić. Svi su grizli, bili u prvih 11 ili ušli s klupe. Ni tu Dalić zapravo nije mogao pogriješiti. I nije.

Postojat će uvijek ljudi koji će sporiti njegovu stručnost i govoriti da nikad nije vodio neki ozbiljan kolektiv sve do reprezentacije. Ali to su isti oni koji u Zinedineu Zidaneu ne vide dobrog trenera iako je jedini ikad nanizao tri uzastopne Lige prvaka. Njima ni Dalić ni Zizou ne valjaju. Dabogda ja tako “ne valjao” u bilo kojem segmentu života. No, oni to tako vide i to je njihovo pravo. To je njihov, uvijek osporavani, Dalić.

Moj Dalić je izbornik koji je odveo Hrvatsku na tri velika natjecanja i do srebra u Rusiji. Najbolji u povijesti. Ali na stranu i to. Čak i da to nije napravio. Pamtit ću ga kao normalnog čovjeka prije svega. Tipa koji će ti platiti kavu. Ne radi kave (iako je ona na aerodromu dosta skupa haha) nego radi čina nekakve normalnosti. Gospoštine.

Normalan. To je možda najbolji opis izbornika koji nikad nije dao neku krivu izjavu, izgubio živce… Pristojan, ljubazan… Rekao bih prvi takav na našoj klupi. Imali smo hladnog njemačkog kiborga, ekscentričnog i ultraprivlačnog rokera, legendarni bijeli šal, Štimca. Svi sa svojim izraženim karakternim crtama koje ti se ili sviđaju ili ne. Simptomatično ili ne tek ovaj normalni tip uspio je tu mirnoću prenijeti na igrače i tako postati najuspješniji ikad. Slučajno ili ne? To si sami odgovorite.

Dakle, da se vratimo – moj Dalić i njihov Dalić. Svatko ima svog. I to je ok.

No, hoćemo li napokon njemu ispuniti najveću želju pa da barem sada kad je opet isporučio rezultat, on postane naš Dalić?