Ako ćemo biti pošteni, ova priča o Diona Dreni Belji već odavno je izašla iz okvira obične “dobre sezone”. Ona je postala test – za Dinamo, za reprezentaciju i za način na koji uopće vrednujemo nogomet u ovoj zemlji.

Te 1982. godine Dinamova desetka Marko Mlinarić bio je jedan od najboljih igrača Dinama u nezaboravnoj generaciji koja je nakon 24 godine osvojila naslov prvaka. Na Svjetsko prvenstvo ga nije vodio tadašnji selektor Miljan Miljanić, a te godine mu je u uz dužno poštovanje Ivanu Gudelju izmaknula i statuta “Pobjednik” koja se dodjeljuje najboljem igraču po izboru Večernjeg lista. No, bila su to vremena kada su igrači iz Modrog dresa teško stizali do mjesta u selekciji bivše države.

POVEZANO

Dinamo se divi Belji nakon još jedne vrhunske izvedbe, evo što su napisali

Nogomet

8:37 0

Nogomet

8:37 0

Kovačević: Beljo zaslužuje poziv u reprezentaciju, a Goda možda ima potres mozga

Nogomet

22:26 1

Nogomet

22:26 1

Sezona Diona Drene Belje djeluje kao klasična nogometna priča o talentu, traženju vlastitog identiteta i konačnom pronalasku pravog mjesta u pravom trenutku. Dok je još lutao između očekivanja i stvarnosti, činilo se da Beljo pripada onoj kategoriji igrača o kojima se uvijek govori u budućem vremenu. “Ima nešto u njemu”, “samo da mu se poklopi”, “treba mu kontinuitet”. Takve rečenice često znaju biti i kompliment i teret. U Osijeku je nagovijestio, u Njemačkoj se sudario s realnošću, a između tih stanica skupljao je iskustvo koje tada nije izgledalo kao kapital, nego kao zastoj.

A onda ga je Boban čekao i relativno dosta platio. No, novi predsjednik je vjerovao. Golovi su počeli dolaziti u serijama, tri hat-tricka u kratkom razdoblju nisu samo brojka, već poruka. U sustavu koji stalno napada, Beljo je pronašao prostor gdje njegovi instinkti dolaze do izražaja. Njegovo kretanje više nije stihijsko, nego promišljeno; ulazak u prostor djeluju kao da dolazi sekundu prije nego što obrana shvati što se događa. Lopta ga ‘traži’, ali i on ‘traži’ loptu – i to je razlika koja odvaja dobre od najboljih. U 40 utakmica postigao je 32 pogotka, u domaćem prvenstvu 25, a to je jedan više od svih golova koje je Osijek postigao ove sezone. U posljednje četiri utakmice postigao je 11 golova – tri hat-tricka, te još dva pogotka zabio je svom nekadašnjem klubu.

Možda je ključ svega u samopouzdanju koje se ne vidi odmah. Nekad bi razmišljao, danas reagira. Nekad bi tražio idealnu situaciju, danas je stvara. Golovi su ga oslobodili, ali i učinili odgovornijim – jer sada više nije samo još jedan napadač, nego igrač o kojem ovisi ritam i ishod utakmice. I zato ova sezona nije samo priča o najboljem strijelcu HNL-a. To je priča o trenutku kada se sve konačno posloži – kada talent prestane biti obećanje i postane stvarnost. A u tom trenutku, Dion Drena Beljo više ne izgleda kao igrač koji je “napokon uspio”, nego kao netko tko je tek počeo pokazivati koliko daleko može stići.

Sve to dovelo je Belju i na posljednji Dalićev pretpoziv uoči američke turneje. Nakon toga Beljo igra još bolje, no izbornik je poslao vrlo jasnu poruku.

“Ako ćemo gledati da nam kriteriji igranja za reprezentaciju bude HNL, onda svi zajedno moramo promijeniti ciljeve. Onda će biti važne druge stvari, a ne osvajanje medalja.”

Ne znam kako je Toni Fruk dobio prigodu da postane reprezentativac Hrvatske. Iz kojeg je to on kluba došao, u kojoj je on to ligi igrao. No, ne pada mi na pamet ovdje navijati za Belju, ako izbornik koji ima svjetsko srebro i broncu, valjda zna što radi. A možda mu se stil Dinamovog nogometa ne sviđa, a njegovi najbolji pojedinci ne uklapaju u koncepciju.

Da se na kraju i ne lažemo, da je neko drugo vrijeme, neki drugi ljudi, Beljo ne da bi bio na popisu, već bi sad imao mjesto u prvih 11 protiv Engleza na startu Svjetskog prvenstva. No, izbornik vrlo dobro zna da ne može nazvati Dinamovog predsjednika….