Oni su osvojili sve što se može osvojiti, ali ambicije nisu nestale. Valent i Martin Sinković sjajni su i vrlo uspješni veslači te već dugi niz godina ponajbolji hrvatski sportaši. Pročitajte i pogledajte ekskluzivni intervju s braćom Sinković.

Vi ste aktualni svjetski, olimpijski i europski prvaci, nešto čime se mali broj ljudi može pohvaliti, osjećate li se nekako uzvišeno zbog tog uspjeha, primjerice kada hodate ulicom?

Valent: Kada nas netko takvo nešto upita, pomislimo na sve što smo postigli jer treniramo, radimo svoj posao, međutim nije baš da kada hodam ulicom o tome previše razmišljam.

Martin: Mi smo ovako među normalnim ljudima recimo visoki, ali među veslačima smo nekako prosječni pa se nikako ne osjećamo uzvišeno.

Vaši roditelji nisu posebno bili vezani uz sport, nikada nisu inzistirali da vas guraju u tom smjeru, ali vi ste zato odabrali jedan specifičan sport koji nije najpopularniji u Hrvatskoj, kako ste zapravo odabrali veslanje?

Valent: Roditelji nam nisu bili sportaši, ali kao klinci bili smo vrlo živahni, a roditelji su nas od malih nogu gurali prema sportu kako bi iskoristili tu energiju, prošli smo puno opcija prije nego smo se odlučili za veslanje, imamo i starijeg brata Matiju koji je jednom prilikom na televiziji ugledao neki od sportova s čamcima, mama je nedugo zatim nazvala jedan od lokalnih veslačkih klubova i mi smo se tu našli. 

Martin: Pomislili smo ako preživimo ovaj sport koji ne donosi puno novca i slavu onda ćemo sve u životu preživjeti.

Veslanje kao sport više je bazičan, ne donosi mnogo novca obzirom na golema ulaganja, je li to pomalo mazohistički?

Valent: Svakako da jest, ali to ne radimo radi novca ili slave, već se radi o ljubavi prema sportu. Neke stvari kada novac nije uključen u većoj mjeri, su čak i bolje.

Vaš trener je jednom prilikom rekao kako je u sportskim igrama zadaća trenera ući u glavu sportaša, kakva je zadaća trenera u ovakvom sportu?

Martin: Njegova je zadaća da nas pripremi na fizičke i psihičke načine, on je tu glavni. U kolektivnom sportu trener radi taktiku i slične stvari, dok kondicijski trener radi svoj dio posla, ali u našem sportu trener Bralić odrađuje sve ove sitne stvari. Činjenica da to nije popularan sport svejedno mi daje snagu, ispunjava me kao čovjeka što se natječem, ali ne gledam na veslanje kao manu što nema većeg novca.

Kada govorimo o najvećim sportašima svijeta poput Messija ili LeBrona Jamesa, njih nešto posebno razdvaja od ostatka konkurencije, što vas razdvaja u tom smislu?

Valent: Teško je reći jednu stvar, ima više faktora….najvažnija stvar je tehnika, trener je doveo tehniku do savršenstva, a mi smo poslušali njegove savjete. Mi smo i fizički pripremljeni, posjedujemo i tu važnu genetsku predispoziciju, ali tehnika je broj jedan. Veslački trening je drugačiji od fizičkih, nemamo vremena za razdvajanje sustava treninga na taktiku ili neke druge stvari. Kod nas je svaki trening istovremeno kondicija i tehnika.

Jako je teško nekome tko je laik to objasniti?

Valent: Veslanje je ciklički sport gdje se uvijek radi isto, ali ima puno detalja poput kada stavljate veslo u vodu i slične stvari. Kada treniramo na Perući, radimo na svakom detalju, a kada po zimi ne treniramo toliko na vodi, prvi povratak je uvijek kompliciran proces i svake godine mjesecima moramo raditi da dođemo do tog istog zaveslaja koji nas dovodi na najvišu razinu. Drugi veslači dolaze na naše treninge, pokušavaju nas kopirati, ali to nije laka stvar.

Matematičkim rječnikom zvuči kao kompliciran proces koji nije moguće razdvojiti.

Valent: Mi smo razvili metodu kojom dolazimo do tražene razine.

Martin: Kada gledate sportaša poput Messija, kako vodi loptu čini se jednostavnim, ali doći do toga je vrlo složeno. Nama sezona počinje u četvrtom mjesecu, a već sada počinjemo raditi bazni trening i to je četiri do pet sati treninga dnevno, a tek za četiri mjeseca ćemo dobiti nekakav feedback. Treniraš šest, sedam mjeseci da bi bio dobar u nekom kasnijem razdoblju.

Genetske predispozicije, o tome se dosta govori u sportu, kada gledamo gimnastiku to su primjerice niske cure do 150 cm, pa atletičari kod kojih je bitan veliki kapacitet pluća i slično, kakve su genetske predispozicije za veslanje?

Valent: Veslanje je kao svaki sport, stalno se napreduje, nekad je postojao standard kako moraš izgledati..kada brat i ja krenuli bili smo među nižima, ali sada više to nije toliko bitno, visina više nije presudna u veslanju, iako ne smiješ biti niži od 180 cm zbog duljine zaveslaja što puno znači u ovom sportu. Također, tu je komponenta boli koja vrlo bitna u veslanju, znaš da će boljeti i moraš biti psihički jak da bi to izdržao.

Osvojili ste mnoga zlata, kako prihvaćate poraze?

Martin: Lani smo izgubili zlato, bili smo drugi, mi smo došli do te razine da kada nas netko pobijedi oni su presretni jer nisu očekivali da će nas pobijediti.

Kakav je osjećaj prijeći iz četverca u dvojac?

Valent: Nije bila velika razlika, prvu utrku smo pobijedili, već smo i na treninzima veslali dvojac na pariće.

Zašto ste promijenili disciplinu?

Valent: Jedina disiciplina gdje su dva veslača je taj dvojac i pitali smo se uvijek bismo li mogli biti jednako uspješni.

A što da vam nije krenulo dobro, bi li se vratili?

Martin: Pa vjerojatno, ali mi smo tvrdoglavi, bio sam siguran da ćemo biti tu negdje oko pobjedničke pozicije, znamo da moramo biti brzi ako želimo nešto ostvariti. No, postojalo je razmišljanje kako bi se vratili na staru disciplinu jer u prvoj godini nije bilo najbolje, ali nakon toga smo dobro odradili svjetsko prvenstvo pa smo promijenili mentalitet, jednostavno smo nastavili tu psihičku borbu.

Koji vam je kratkoročan plan za 2019.?

Valent: Nama je plan uvijek isti, pobijediti svaku utrku. Na svakom natjecanju vozimo po tri utrke, zatim po Hrvatskoj regate i slično. To je naša sezona.

Osjećate li, primjerice kod organizacije nekih natjecanja, manjih regata kada ste pozvani da se dogodi veći javni interes, navijači dolaze u većem broju?

Martin: Sigurno je da naše medalje imaju određenu težinu, kada se djeca zainteresiraju za taj sport zbog naših uspjeha to je uvijek lijepa stvar.

Jako puno hrvatskih sportaša koji su stvorili uspjeh poput zlatne medalje, kao primjerice Sara Kolak kažu kako su došli do uspjeha uz težak život, uvjete za rad, kakva je situacija u veslanju, imate li kvalitetnu podršku?

Valent: Imamo sreće da u Hrvatskoj posjedujemo svo znanje koje je potrebno da bismo ostvarili uspjeh, ne bi bili danas ovdje da nemamo sve potrebne uvjete, imamo sve što nam treba, a na svu sreću ne treba nam puno, ne trebaju nam veća sredstva, ovdje zaista imamo sve što nam treba. Osnovnu bazu imali smo u početku i to je dobar poziv da se ljudi pridruže veslanju….sami čamci su skupi, običan košta 10 tisuća eura, ali sam trening ne košta ništa, za bavit se veslanjem nije skupo.

Kakav je odnos vas dvojice kao partnera u sportu, Valent je sada kormilar?

Valent: I u dvojcu na pariće bio sam kormilar, ali lako se naviknuti nakon mnogih treninga, sve to dođe automatski, na utrkama više uopće o tome ne razmišljamo..brat me odlično prati, ja postavim ritam, stvar je na kraju uigranosti kao i u svakom sportu.

Martin: Tako je, on bez mene ne može postaviti tempo, moram ga pratiti, a on mora mijenjati ritam….primjerice 38 zaveslaja u minuti što je nekakav standard.

Je li to osjećaj trenutka ili jedno i drugo?

Valent: Oboje, sve ovisi o treningu, kakav se stvori regatni ritam da možeš cijelu utrku odvoziti kvalitetno.

Martin: Trener ne voli da veslamo više nego što moramo, trener postavlja početni ritam i vježbamo kako bismo znali to postepeno podići kada situacija na stazi zahtjeva.

U samoj utrci, podiže li se tempo kada protivnik ‘potegne’?

Valent: Ako netko preagresivno krene on će ‘izgoriti’ u prvih 500 metara, tu se ne bi previše uznemirili, ali ako prođe tisuću metara tada i mi odgovaramo na svoj način, imamo sreće što smo dosta eksplozivni i znamo kako napasti kada zatreba.

Martin: Znamo tko nas može pobijediti i ako krenu u napad u određenom trenutku, mi ćemo znati reagirati.

Ima li komunikacije u čamcu?

Valent: Minimalna je komunikacija, možda koordiniramo jedino s brojem zaveslaja, ako smo pod pritiskom, no u samom čamcu to je zaista minimalno.

Koliko pomaže činjenica da ste braća?

Martin: Mnogo, jer sate provodimo zajedno i dugo smo u treningu, inače kada s nekim dugo trenirate nekad se ljudi posvađaju, ali kod braće takve se stvari prebrode relativno brzo…zajedno veslamo od 2008. godine. teško je pronaći osobu s kojom bi toliko vremena mogao provesti.

Kako se zabavljate izvan sporta?

Martin: Volim pogledati NFL upravo na Sportklubu, čak sam si dopustio i noćne utakmice, naravno da je sada četvrti ili peti mjesec ne bih si to dopustio obzirom da se tada održavaju natjecanja…želja mi je jednog dana posjetiti utakmicu Green Bay Packersa.

Valent: Pratim sve sportove, malo mi je čudno što Martin priča o NFL-u, iako nisam fan kao on…

Kako sportski život utječe na obiteljski?

Valent: Moja je supruga prihvatila moj način života, meni se taj život sviđa i mislim da ne gubim previše od privatnog života jer kada odradim treninge, natjecanja, provodim više vremena sa suprugom što je naravno daleko bolje nego da izlazim u noćne klubove.

Zadovoljstvo kojeg ste se morali odreći?

Valent: Dnevno gubimo četiri do pet tisuća kalorija i drago mi je što se ne moram odreći hrane, uživam u sportu, možda bih volio da imam više vremena za bavljenje drugim sportovima, teško je recimo i otputovati negdje jer svaki dan su treninzi, ali to je sve dio života sportaša.

Martin: Jedino što mi nedostaje jest da odem negdje na tri dana, to nisam u mogućnosti…

Koliko dugo se još vidite u sportu?

Valent: Mislim da ne bi trebali imati problema još barem dva olimpijska ciklusa, to je osam godina…

Koje su ozljede najčešće u veslanju?

Valent: Leđa, diskovi, kralježnica…2007. godine, prva seniorska godina, napravio sam prvi put magnetsku rezonancu leđa, nisam išao kod sportskog liječnika, a on mi je rekao kada gleda sliku mojih leđa kao da gleda onu čovjeka od pedeset ili šezdeset godina…preplašio me, jer mi je savjetovao kako bih se trebao prestati baviti ovim sportom. Međutim, kada sam posjetio sportskog liječnika rekao mi jest kako je to sve normalno, srećom kasnije s tom ozljedom više nisam imao problema, puno je tu treninga koji ojača leđa i druge dijelove tijela…imao sam jednom problem prilikom s napuknutim rebrima, teško je to ponekad shvatiti…to su takvi, naporni treninzi kod kojih se dogode takve ozljede.

Martine, dijeliš li stav da imate u sebi još dva olimpijska ciklusa?

Martin: U suštini da, lijepo mi je sada u životu i ne želim to mijenjati…

Bi li ostali u sportu nakon karijere, kao treneri?

Valent: teško mi je reći, trenerski posao mi se sviđa, ali gledajući u budućnost, muči me što onda praktički nikada više ne bi imao slobodan vikend, jer vrhunski trener mora biti uvijek sa svojim sportašom…nisam siguran da želim tako živjeti ostatak života….