Premier League
Primera
Serie A
Bundesliga
Champions League
Euroleague
NBA
ABA League
Turkey TBL
ATP
Wimbledon
WTA
Indian Wells
Australian Open
Davis Cup
Formula 1
MotoGP
WRC
Moto2
Moto3
Trenirao je sa zvijezdama Bayerna na poziv velikog Carla Ancelottija, vodili su ga nekoć vrsni braniči Jaap Stam i Michel Salgado, Matjaž Kek nije mu dao priliku u Rijeci, u Hajduku se nije snašao, živio je i igrao još u Njemačkoj, SAD-u i na Cipru, a sada igra sezonu karijere u Domžalama. Štošta je već prošao u 23 godine života Franko Kovačević...
S 11 pogodaka i pet asistencija Franko Kovačević najbolji je strijelac Slovenske lige među hrvatskim nogometašima. Ima i još dva gola u Kupu i bez dileme uživa u napadački najboljoj, najzrelijoj sezoni još uvijek mlade karijere.
Kao tinejdžer je silno obećavao, u mlađim je kategorijama Rijeke bio baš moćan i dominantan, no kako nam je i sam u razgovoru otvoreno priznao, tranzicija u seniorski nogomet nije mu tekla najbolje. Trebalo mu je vremena za prilagodbu i u Domžalama se sada sve poklapa kako treba.
“Prezadovoljan sam, dobio sam što sam htio. Tražio sam klub u kojemu ću imati kontinuitet igara i biti među ključnim igračima. Sportski direktor Senijad Ibričić osobno me kontaktirao, prezentirao mi projekt i brzo smo se dogovorili. Trebalo je još samo dogovoriti sve s Hoffenheimom jer sam bio pod ugovorom s njima. Ispalo je savršeno“, priča nam Kovačević, rođeni Koprivničanac koji je odrastao u Križevcima.
U proteklom, 34. kolu slovenskog prvenstva, čak je bio proglašen i najboljim igračem. Tu je titulu zaslužio golom i asistencijom u gostujućoj pobjedi kod Kopra 3:2. Ishod sezone u Sloveniji možete pratiti u programu Sport Kluba.
“To mi je već treći put da sam igrač kola. Bio sam još 4-5 puta u najboljoj momčadi kola.”
Dvije runde do kraja prvenstva Domžale su pete na tablici s bodom manje od četvrtog Kopra. Još se stigne dohvatiti Europa.
“Da, sada i četvrto mjesto vodi u Europu jer je Olimpija osvojila Kup. Što se ambicija tiče, Domžalama je glavni cilj dati priliku mladima, stvoriti igrače i prodati ih. Tu su daleko najbolji u Sloveniji. Samo ove zime prodali smo igrača u vrijednosti dva milijuna eura. Bolji smo međusobno od Kopra i Mure, a u zadnjem kolu oni igraju međusobno, tako da još imamo šansu za Europu.”
Je li vam uoči dolaska u Domžale samopouzdanje malo bilo narušeno budući da se proteklih sezona niste baš nazabijali golova?
“Zabijao sam za drugu momčad Hoffenheima, ali u prvim ligama baš i nisam. Ovdje sam dobio glavnu ulogu i to mi je bitno. Lakše mi je pokazati sve što znam. Proradio sam.”
Očito vam odgovara stil igre i trener Simon Rožman kojeg pamtimo iz Rijeke?
“Rožman je inzistirao na meni. Zna što traži i uklapao sam se u njegov sistem. Dosta smo agresivni u obrani, igramo na tranzicije. Imamo dobra i brza krila, često igramo jedan na jedan u tim situacijama tranzicije.”
U čemu ste najviše napredovali ove sezone?
“U kontinuitetu utakmica, a s time je došlo igračko sazrijevanje. Puno sam mirniji pred golom, donosim bolje odluke. Nije samo da driblam, već i dodajem, razigravam. U mlađim kategorijama uvijek sam bio dominantan, ali nisam se snašao u prelasku među seniore. Kao i mnogi prije mene. Nije se lako prilagoditi.”
Zanimljivo da ste to spomenuli i jako ste iskreni u toj procjeni. Što biste sada drukčije napravili da opet imate 17-18 godina?
“Pa, bio bih smireniji u glavi. Probao bih što više učiti, šutjeti i raditi. U mlađim kategorijama sam praktički mogao igrati sam protiv svih, a onda sam došao u seniore gdje to više nije bilo moguće. Moraš igrati timski, traži se iskustvo, a ni fizički nisi na razini tih igrača. Suočiš se s neuspjehom koji nije lako prihvatiti, no sada polako stižem tamo gdje vjerujem da mogu biti.”
Nakon Varaždina i Bjelovara stigli ste u Rijeku gdje ste bili dominantna figura u mlađim kategorijama, a onda je u priču upao Hajduk. Tko vas je gledao i odveo u Poljud?
“Gledali su me Krešimir Gojun i Ivan Kos (op.a. tadašnji voditelj omladinskog pogona i predsjednik kluba). Bio mi je tada san igrati za Hajduk na Poljudu. Predstavili su mi plan i nisam puno razmišljao. Ugovor sam s njima potpisao tri mjeseca prije početka prijelaznog roka.”
Što je bilo u tom planu koji su vam predstavili?
“Plan je bio da budem uz prvu momčad i borim se za minute. Ako ne bih konkurirao za utakmicu seniora, nastupio bih za Hajduk II koji mi je bio odličan jer Rijeka nije imala drugu momčad, a Kek i nije baš stavljao mlade igrače.”
Tada ste bili i na meti Bayerna.
“Da, Rijeka je pregovarala s njima, ali nisam bio za tu opciju jer su me htjeli staviti u mlađe kategorije. Otišao sam u München dva tjedna trenirati s prvom momčadi.”
Trener Bavaraca tada je bio legendarni Carlo Ancelotti (danas trener Reala). Kako je bilo raditi s njim i ostalim zvijezdama Bayerna i upijati njihove savjete?
“Baš me Ancelotti bio pozvao, pomagao mi je, davao savjete. On je htio da dođem. Bilo je super, ali bio sam premlad da išta razumijem, haha”, iskreno će Kovačević.
“Vidio sam što je potrebno da bi se došlo do te razine. Ne mora značiti da bi za moju karijeru bilo super da sam tada odabrao Bayern. Mnogi naši mladi igrači otišli bi u velike klubove, pa im se karijere ne bi razvijale po planovima.”
Što posebno pamtite iz tog dvotjednog razdoblja?
“Najsmješnije mi je bilo što je Alaba pričao hrvatski jezik, i to korektno, a Ribery se stalno šalio. Nas smo trojica često bili zajedno.”
I tako ste odabrali Hajduk. Sjećamo se, bila je tada žestoka konkurencija u napadu…
“Ohandza, Almeida, Futacs, Said… Četiri super špice. To je dovelo do toga da postanem krilni napadač. Tada sam mislio da to nije dobro, ali pokazalo se kasnije da je bilo super. Lijevo krilo moja je prava pozicija.”
Pamti se i vaš debi protiv Evertona na Poljudu, Joan Carrillo dao vam je završnih pet minuta, no najviše šansi dobili ste od Željka Kopića u proljeće 2018. godine. Smatrate li da ste imali dovoljno šansi ili da u klubu ipak nisu bili dovoljno strpljivi s vama?
“Ma, ne. Imao sam dovoljno šansi. Jednostavno, nisam tada bio spreman. Sada bih u Hajduku puno bolje reagirao i više bih mogao pomoći. Zreliji sam.”
Na kraju ste skupili deset nastupa za Hajduk, bez gola, a u proljeće 2019. proslijeđeni ste na posudbu u Rudeš koji je tada ispadao iz lige.
“Pozvao me Tomislav Ivković i pružio mi šansu. Dobio sam potrebno iskustvo i pokazao da mogu. To mi je omogućilo odlazak u Hoffenheim.”
Otkud se pojavio baš Hoffenheim? Nije baš uobičajeno da jedan bundesligaš dovodi igrača iz kluba koji ispada iz HNL-a…
“Pa, zapravo Hoffenheim me pratio još i dok sam trenirao s Bayernom. Nakon Rudeša imao sam čak i ponudu CSKA Moskve i bio sam siguran da odlazim onamo, međutim Hoffenheim je rekao da me želi kupiti. Dogovor je bio da igram za drugu momčad pola godine, ali da konstantno budem uz prvu momčad.”
Dočekao vas je tamo Andrej Kramarić, je li vam pomogao u prilagodbi?
“Apsolutno, baš mi je puno pomogao. Super je dečko i pravi prijatelj. Često se čujemo, a i supruge su nam dobre prijateljice. Nažalost, nije uspjelo kako sam zamislio. Igrao sam u trećoj ligi, tu sam dominirao, ali velika je razlika u odnosu na Bundesligu. Nisam mogao doći do prilike za prvu momčad i poslali su me na posudbu u Cincinnati s kojim imaju partnerski odnos.”
Jeste li uopće imali izbora?
“Nisam. Morao sam otići. Otišli smo Locadia i ja. Prvo mi je kasnila viza pa se nisam mogao odmah priključiti. Bilo je to i doba korone, a još mi je i pukla loža i nisam igrao gotovo ništa.”
Ali zato se možete pohvaliti da vas je s klupe vodio Jaap Stam, nekadašnji stoper Manchester Uniteda. Je li kao trener zastrašujuć kao što je bio kao igrač?
“Haha, nije. Super je. Na terenu je oštar, ali izvan njega je totalno drukčiji. Puno smo pričali. Sjećam se da sam zaigrao odmah nakon samo tri odrađena treninga. On mi je u samo dva dana prenio dosta znanja po pitanju postavljanja u obrani.”
Jeste li iskusili američki stil života izvan travnjaka i je li to nešto što vas privlači?
“Bilo mi je super, ali igrački me više privlači Europa. Išli smo na bejzbol, upoznali smo i igrače NFL-a. Nisam mogao vjerovati da takvi ljudi postoje. Pa, ogromni su! Baš su veliki. Dva metra i 150 kila mišića. Tamo sam i zaprosio djevojku, točnije u Chicagu, a sada već imamo i dijete. Također, u Americi sam upoznao i budućeg vjenčanog kuma Harisa Medunjanina.“
Očito vam bračni život pomaže i u nogometnoj zrelosti?
“Nisam previše o tome razmišljao, ali znam da nekim igračima to pomaže. Očito je tako i meni.”
Bili ste nakon toga i na Cipru, u Paphosu, na još jednoj posudbi. Igrali ste tamo s dosta lica iz HNL-a poput Jaira, Talysa, Pajića i Tomečaka, sportski direktor bio je Ivan Mance, a trenirali su vas Darko Milanič i Michel Salgado, bivši branič Reala…
“Zvao me Mance i prihvatio sam. Međutim, nisam igrao na svojoj poziciji i nije mi odgovarao stil igre momčadi. Iako nisam imao glavnu ulogu, redovito sam igrao. Bio sam zdrav, sazrio sam i dosta mi je pomogla ta sezona.”
I što sada, nakon ovakve sezone iskoraka? Rastu li apetiti, gleda li se već dalje od Domžala?
“Ugovor mi je do 2025. godine, ali cilj je bio izboriti se za transfer odmah nakon prve godine. I klub i ja bili bismo sretni kada bi stigla ponuda koja bi zadovoljila obje strane. Ima nekih ponuda, ali za sada ništa ozbiljno.”
Ima li neka liga ili regija u koju biste rado otišli?
“Volio bih ostati u Europi. Bio sam već u Americi, ali ne bih volio ‘šarati’ po kontinentima. Najvažnije mi je igrati, a ne preskakati stepenice.”
Smatrate li da je onda odlazak u Hoffenheim bio preskakanje stepenica?
“Da. I Hajduk je u neku ruku isto bio. To mi je tada bilo preteško. Bolje da sam u Hajduku krenuo kroz drugu momčad ili odradio još godinu dana ugovora. A Hoffenheim je sigurno bilo preskakanje koraka.”
Pratite li i danas Hajduk, biste li se voljeli vratiti jednog dana u Poljud?
“Pratim i gledam Hajduk skoro svaku utakmicu. Evo, gledam ga i sada upravo (op.a. razgovarali smo za vrijeme utakmice Lokomotiva – Hajduk). To je klub za koji navijam. Zanimljiva mi je ta opcija i želim se jednog dana vratiti. Koliko je to realno, ne znam, ali ako ću se ikad vratiti, sigurno ću tada moći dati više nego prvi put.”
I za kraj, malo off-topic. Tetovaže. Imate ih posvuda po tijelu. Koliko točno i hoće li ih biti još?
“Uh, imam ih puno, zaista. Ne znam koliko, iskreno. Moram dostići Livaju s tetovažama. Šalim se, haha. Bit će ih još, volim ih. Sve mi nešto znače, to su mi uspomene”, zaključio je Kovačević.
Okolnim je putem dočekao pravu priliku i sada je spreman za novi uzlet. Hoće li ga nastaviti ponovno u HNL-u? Nikad ne reci nikad.
Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub mogu pratiti na Telemachu, Total TV-u, Optima Telekomu i preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!