Prvi, ne mali korak na putu kluba kakvog želi legendarni kapetan je napravio. Sada slijedi nova, jednako teška etapa. Nadogradnja i dizanje Dinama na jedan, za europske kriterije - viši nivo.

Velimir Zajec je mirno sjedio u loži Hajdukovog stadiona. Tu je prije 44 godine zabio gol s kojim je Dinamo zapravo poslao poruku – naslov se nakon 24 godine vraća u Maksimir! Te nedjelje 8. ožujka 2026. godine pored njega nije sjedio arhitekt Modrog povratka na hrvatski nogometni tron. Negdje je samozatajno zapalio ‘kubanku’, upalio Štulićevu “Nedjelja popodne u pola pet” i mirno počeo planirati – Dinamo u Ligi prvaka.

POVEZANO

Dinamo slavljem u Splitu stavio šampionski šampanjac u led!

Nogomet

17:08 0

Nogomet

17:08 0

Kovačević: Najslađa pobjeda u karijeri, Boban si jednu stvar nikad ne bi dopustio

Nogomet

17:29 0

Nogomet

17:29 0

Dolazak Zvonimira Bobana u Maksimirsku 128 nije bio samo personalna promjena na čelu sportske politike. Bio je to pokušaj redefiniranja odnosa između kluba i njegove vlastite ideje. Boban je, kao malo tko u modernoj povijesti Dinama, istodobno nosio težinu igračke legende i intelektualnu potrebu da nogomet razumije kao sustav, a ne samo kao niz rezultata. Zato je i prva odluka bila toliko radikalna.

Momčad je promijenjena gotovo u potpunosti. Bio je to potez koji je podsjećao na simbolički čin raskida s prošlošću. U svlačionici je ostao tek Josip Mišić, igrač čiji nogometni profil spaja disciplinu, iskustvo i taktičku stabilnost. U tom trenutku Mišić nije bio samo vezni igrač; bio je svojevrsni most između onoga što je Dinamo bio i onoga što je tek trebao postati. Nova momčad gradila se drukčije nego ranije.

Umjesto velikih i skupih rješenja, Boban je birao igrače koji su u Maksimir dolazili s nekom vrstom osobnog motiva. Dion Drena Beljo tražio je potpunu afirmaciju, Miha Zajc povratak ozbiljnom nogometu i priliku da ponovno pronađe kontinuitet karijere. Igrači poput Galešića, Valinčića i Lisice tražili su prostor za rast, za trenutak u kojem talent prestaje biti obećanje i postaje stvarnost.

I upravo tu pojavilo se pitanje koje je u nogometnim raspravama postajalo gotovo opsesivno: može li Mario Kovačević voditi Dinamo? Kovačević je već pokazao trenerski talent. Njegov rad u Varaždinu i Slaven Belupu otkrivao je trenera koji razumije igru i koji momčadi daje jasnu ideju. No Dinamo nije samo nogometni projekt; Dinamo je institucija koja živi pod stalnim reflektorima javnosti. Svaki poraz dobiva dodatnu težinu, svaka kriza poprima dramatične razmjere.

Nakon poraza od Celte, Betisa i Lillea činilo se da projekt ulazi u prvu ozbiljnu krizu. Javnost je reagirala impulzivno, baš onako kako mi reagiramo u takvom trenutku – tražila se smjena. Nogometni refleks gotovo uvijek ide u istom smjeru – kada rezultati izostanu, trener postaje prva žrtva. U tom trenutku gotovo svi su mislili isto.

Boban je ostao miran. Njegova reakcija bila je kratka i jednostavna: vjerujem treneru. Ta rečenica možda je bila i najvažnija odluka cijelog projekta. U svijetu u kojem se odluke često donose iz straha ili pod pritiskom javnosti, Bobanova smirenost bila je gotovo neobična. Ona je otkrivala nešto dublje – uvjerenje da se ozbiljni projekti ne grade kroz paniku nego kroz strpljenje.

U tom smislu cijela sezona bila je proces sazrijevanja. Momčad je tražila ravnotežu, učila živjeti s pritiskom i postupno pronalazila vlastiti ritam. Nije to bila savršena sezona, ali bila je sezona rasta. A ona je stigla na korak do cilja kojem su se nadali – a to je naslov prvaka, Za iznos koji u modernom nogometu često predstavlja tek jedan veliki transfer – praktički za novac jednog Baturine – stvorena je nova momčad.

Prvi, ne mali korak na putu kluba kakvog želi legendarni kapetan je napravio. Sada slijedi nova, jednako teška. Nadogradnja, i dizanje Dinama na jedan, za europske kriterije – viši nivo.