Nada Hajdukovih navijača živi. 'Dajte nam taj Villarreal!', njihov je poklič. Koliko to zaista ozbiljno misle, a koliko je riječ tek o klasičnom navijačkom folkloru, pokazat će se tamo gdje je najvažnije, na travnjaku, no činjenica jest da je Hajduk dobio najtežeg mogućeg protivnika u ovoj fazi natjecanja i da bi sve osim prolaska 'Žute podmornice' bilo pravo čudo...

A takvo čudo Hajduk, barem u slobodnoj nam Hrvatskoj, još nije ostvario.

Igrao je tijekom godina s mnogim velikanima, mislimo primarno na one iz ‘liga petice’, premda ih je bilo i iz drugih liga poput nizozemske, belgijske, portugalske i turske.

Ali, ako se zadržimo samo u okvirima protivnika iz pet najjačih europskih liga, dakle engleske, španjolske, talijanske, njemačke i francuske, situacija je sljedeća – Hajduk je posljednji put izbacio klub iz neke od tih liga još davne 1985. godine!

Da, još od generacije Sliškovića, braće Vujović, Gudelja, Asanovića… Štoviše, te je sezone izbacio dva takva kluba!

Bio je to Kup UEFA-e. Hajduk je u prvom kolu pregazio Metz doma 5:1 i u gostima remizirao 2:2, da bi potom kod Torina odigrao 1:1 i doma ga svladao 3:1. Uzvrat se igrao 6. studenoga 1985. u Poljudu. Nakon toga Hajduk je eliminirao još Dnjipro i onda u četvrtfinalu ispao od belgijskog Waregema.

Bila je to, pokazat će se, posljednja šansa da ta slavna generacija iz 80-ih ostvari san i uđe u europsko finale. Daleko od toga da je četvrtfinale Kupa UEFA-e bilo loše, pogotovo s obzirom na pobjede nad Metzom i Torinom, no uvriježeno je mišljenje da je ta generacija bila sposobna i za puno veće stvari, čak i za kontinentalni trofej. No, te godine valjda nije bilo suđeno, kao ni dvije godine ranije kada je Hajduk zaustavljen u polufinalu istog natjecanja od Tottenhama.

E, sad. Nakon Metza i Torina slijedi taj niz suparnika iz ‘liga petice’ koje Hajduk nije uspio izbaciti. Počevši od Marseillea, posljednjeg takvog suparnika dok je još postojala bivša država, pa onda 90-ih Tottenham, Schalke, Fiorentina i u ovom stoljeću Mallorca, Fulham, Roma, Sampdoria, Deportivo, Stoke, Inter i Everton. Ukupno, dakle, 12 pokušaja i isto toliko ispadanja.

Na tom je putu, recimo, Hajduk pobijedio Inter, Tottenham i Mallorcu, remizirao s Evertonom, Sampdorijom, Romom, Fiorentinom, Deportivom i Fulhamom, ali ni jednog od tih suparnika nije uspio eliminirati kroz dvije utakmice. Uvijek bi ostajao kratak, nerijetko za samo jedan gol.

Dakle, gotovo punih 37 godina teško je breme na leđima sadašnje generacije koju vode Jakobušić, Nikoličius i Dambrauskas. A protivnik koji ga čeka vjerojatno je još teži.

No, za iskorak trebaš nekad eliminirati i boljeg od sebe. Napraviti neko iznenađenje, šok, senzaciju. Kao kad tenisač koji je recimo 150. u svjetskom poretku želi što prije ući u top 100 ili top 50. Da bi to ostvario, mora pobjeđivati favorite, isprovocirati vlastitu sreću i probitak, a ne se uzdati u to da će ga svaki put ždrijeb pomaziti.

Jer, imao je Hajduk i boljih situacija u ovim fazama. Sjetimo se samo Slovana iz Libereca ili Maccabija iz Tel Aviva u playoffu Europske lige, a i prošle sezone, da se prošao Tobol, raspored je bio prilično povoljan…

Uglavnom, svjedoci smo proteklih godina da su neki klubovi koji su objektivno slabiji od Hajduka, poput luksemburških, ciparskih, pa i malteških naravno, radili čuda u Europi.

E, pa u jedno čudo sada mora vjerovati i Hajduk, bez obzira na to koliko se ono činilo nerealnim protiv tako jakog i ozbiljnog suparnika kao što je Villarreal koji je, ne zaboravimo, prije samo nekoliko mjeseci igrao polufinale Lige prvaka s Liverpoolom.