Hajduk je u subotu ponovno, po tisućiti put ovog stoljeća sam sebi pucao u koljeno i dotakao neke nove razmjere nogometne depresije. Poraz od Lokomotive na ispunjenom Poljudu baš je teško pao svima kojima je ovaj klub drag, a najveći problem je što se prestalo vjerovati i što se sada samo traže krivci.

Razmišljao sam 40-ak sati hoću li uopće bilo što napisati, ima li uopće smisla ponavljati sve uvijek isto i ima li smisla sebe dovoditi u situaciju da se nekome tvoj tekst ne svidi i da te počasti u komentarima ili privatnom porukom.

Hajduk se porazom od Lokomotive praktički oprostio od borbe za naslov prvaka. Sve što slijedi je nekakva luda nada, fanatizam i znanstvena fantastika. Mogu Bijeli pobijediti i Dinamo i Rijeku te preostalih sedam utakmica, ali neće jer to ipak nije realno za ovu momčad i očito nisu za to sposobni, a ako i jesu sami će sebe opet glupostima i pritiscima zaustaviti. Zato ulazimo u sferu znanstvene fantastike, ali dok ima matematičke šanse, treba se boriti.

NIKAD VEĆA ŠANSA

O sezoni se već 100 puta sve ispričalo, nikad lošiji Dinamo, Rijeka koja se borila za opstanak i koja nema budžet niti išta drugo u rangu Hajduka ili se barem tako razmišljalo. Konačno sposoban i karakteran predsjednik u vidu Jakobušića, nikad veća euforija i ljubav s tribina i svuda u blizini i na spomen Hajduka. 100k članova u dva mjeseca, Ivan Leko i dobri igrači pa onda Mislav Karoglan i još bolji igrači.

Hajduk je samo na „proljeće“ vratio Nikolu Kalinića (Hajduk je najbolje izgledao baš s njim kontra Osijeka, a posebno Slavena) i doveo Perišića, Brekala i Kleinheislera. O tim igračima nema smisla trošiti slova, ali njihovi dolasci Hajduku još nisu donijeli ništa. Perišić ne može, a teško i da će moći bilo što prije svibnja, Brekalo se čini se kao i svi ukleti hajdukovci ozlijedio na Kranjčevićevoj, a Mađar nije najbolji prijatelj s Karoglanom ili možda nije spreman?!. Teško je biti znalac i dati odgovor zašto netko igra ili ne igra, ali Kleinheisler je sigurno dovoljno dobar da bude starter u Hajduka.

Sve se posložilo, a pod sve treba realno reći da je Dinamo „propao“, odnosno da u HNL-u igra sezonu ispod svake razine. Iako je Hajduk digao klub miljama na svakoj razini zadnjih nekoliko godina, Dinamova propast Hajduku je trebala osigurati naslov, a nekakav plus trebao je i biti što si imao, imaš ili ćeš imati redom LIVAJU, DVA KALINIĆA, PERIŠIĆA, MELNJAKA, KROVINOVIćA, BREKALA, UREMOVIĆA, ŠARLIJU, PUKŠTASA, SIGURA… Imena iz bajke s obzirom što je Hajduk imao zadnjih 10-ak godina, ali i dalje očito nije dovoljno.

Pojavila se niotkuda ta Rijeka i pokazala da se sposobnim odlukama i s malo novca u HNL-u može napraviti velika stvar. Momčad je pojačavana mladim igračima i s Pjacom koji je bio dosta upitan hoće li uopće odigrati bilo što i evo ih sada na plus 4 iznad Hajduka s tim da baš niti jedan realan navijač Hajduka ne očekuje niti ne vidi način da ovakav Hajduk može pobijediti Rijeku na Rujevici.

GDJE JE POŠLO PO KRIVU

Hajduk je zimsku polusezonu završio bunkeraškim remijem u Maksimiru i kao prva momčad lige. Dovedeni su top igrači i Rijeka je dolazila na Poljud, Rijeka koja zaostaje i po svim očekivanjima ipak nije momčad koja može parirati Hajduku. Atmosfera je odlična, Dinamo je na Maksimiru izgubio 0-3 od „svoje druge ekipe“, euforija raste i svi su već upisali slavlje krajem svibnja i godišnji odmor u kojem će Split gorjeti sedam dana.

Diallo je nekako završio na popisu Obale Bjelokosti za AFCON, a Mr.Football isto tako nekako nije uspio dovesti zamjenu za poziciju lijevog beka (Melnjak isto „pao“ na “Kranjči”). Dešnjaci su krpali lijevu stranu, a Hajduk je u čudnoj utakmici uspio izgubiti od Rijeke i kompromitirati već sigurnu titulu?

Ozlijedio se već potrošeni i „propali“ Livaja i momčad je otišla u Osijek gdje ga je zamijenio Nikola Kalinić. Majstor nogometa i klasni napadač, ali ipak veteran sklon ozljedama kojeg je Leko potjerao i nije igrao ni trenirao skoro godinu dana.

Momčad je izgledala sasvim solidno, ali se onda Kalinić PONOVNO ozlijedio, a potom je i Brekalo ušao u probleme te je nestao iz kadra. Livaja se vratio, a momčad je onda pet (5) bodova vrijednih titule izgubila u Varaždinu i u Splitu kontra Lokomotive.

Hajduk ne igra ništa i nema nikakvu igru pa se postavljaju pitanja što se radi na treningu i zašto ne igraju oni koji možda i znaju nešto o kreaciji (Kleinheisler i Benrahou) te zašto pobogu igra Dino Mikanović. Mikanović je momak koji se trudi i sigurno želi najbolje Hajduku, ali jednostavno nije kapacitet i izravno je krivac za najmanje 5 izgubljenih bodova (Osijek 1:1 i Lokomotiva 1:2), a onda skupa s njim i nedorasli Karoglan koji ga je unatoč svemu tu postavio. Pitanje svih pitanja je što je s Livajom, ali o tome u idućem odlomku.

TKO JE KRIVAC?

1. Torcida/Split/mentalitet/prokletstvo?

Što reći o ovome, a da se 100 puta već nije reklo. Hajduk koliko god bio spreman i dobar, kojeg god igrača doveli, čini se da jednostavno ne može biti prvak. Sredina je teška i toksična, navijači su frustrirani i osjeti se gorčina neuspjeha. Pritisak je nemoguć i neizdrživ, a svi se ponašaju kao je sve bogomdano i da će Hajduk sam od sebe postati prvak.

Prosječni navijač se vodi emocijama i ne vidi realno stanje, na igrače i sve ostale se od starta buče i viče, vrijeđa i udara, a onda se takav linč prebacuje upravo na njih i struku koji također od prve minute umiru od nervoze i za sve vide prekršaj i nepravdu. Utakmicu je kada igra Hajduk nemoguće suditi…

Torcidi i navijačima svaka čast na svemu što su napravili, ali nedopustivo je da si ljudi takvih profila i načina života dopuštaju da postrojavaju pa onda i vrijeđaju te gađaju jednog Ivana Perišića, Nikolu Kalinića i Marka Livaju. To je kao prvo skandalozno, a onda i potpuno kontraproduktivno, a donijet će naslov NIKADA.

2. Mislav Karoglan

Došao nakon što je „potjeran“ kao prvi trener u povijesti bez poraza i nakon kratke avanture u Istri. Došao kao prijatelj igrača i dobio drugu šansu nakon „neprijatelja“ igrača Leke. Karoglan je opet krenuo dobro, opet bez poraza i nakon bunkera protiv Dinama i „nule“, sve je izgledalo dobro.

Izgubio se očito u tom procesu i pokazao je da čini se ipak nije kalibar top trenera, a prije svega da nije spreman osvojiti naslov. Previše grešaka i previše slobode koju je dao Livaji čini se da će mu na kraju presuditi.

Hajduk je još jednog trenera potrošio i na ljeto sigurno odlazi ako ne osvoji naslov, ali teško će se Karoglanu oprostiti neke stvari. Uporno inzistiranje na igri „spremnih“ igrača koji ne donose ništa u kreaciji (Sahiti, prečesto Pukštas) umjesto Kleinheslera i Benrahoua, inzistiranje na Mikanoviću koji jednostavno ne može i ne smije igrati. A najgora greška očito mu je to što je „dobar“, odnosno prijatelj igračima i što je dopustio da disciplina nestane iz kluba i na terenu.

3. Marko Livaja

Teška srca ću ga staviti ovdje jer to u globalu zaista nije zaslužio. Igrač koji je svojim dolaskom pokrenuo „novi Hajduk“ i vjerojatno naveo još par top igrača na dolazak. Livaja je pod Tramezzanijem te Šveđaninom i većinom kod Dambrauskasa bio nešto najbolje što je naša liga vidjela od Eduarda da Silve (možda i Sammira). Dominacija, kreacija, driblinzi te dvije godine zaredom uvjerljivo najbolji strijelac lige, Livaja je na svojim leđima gurao i držao Hajduka.

Dosta dugo Hajduk nije Livaji složio ekipu i suigrače za naslov te dosta dugo nije mogao pobijediti baš bilo koga bez njega. Livaja je postao reprezentativac i apsolutni heroj Dalmacije i Splita, nešto najbliže Bogu što je itko ikad došao.

Onda je došla nova sezona i konačno se složila prava momčad, sve je bilo spremno i Livaja je s 30 na leđima trebao eksplodirati. Nered u Rijeci i otkazivanje Daliću i HNS-u još su više Livaju učvrstili kao lidera Hajduka i Splita te mu dali i dodatno vrijeme za trening i slaganja kockica koje će od Hajduka napraviti prvaka.

Ali, kako to često u nogometu biva, Livaja je nekako „nestao“ i „propao“, nije više onaj pravi i onaj stari te ne donosi Hajduku ono što nekada je i što se od njega najmanje očekivalo (i dalje je da se razumijemo majstor poteza i najbolji igrač Bijelih). Vidljivo se udebljao i prestao trčati, a igra isključivo na način futsal pivota ili vaterpolo centra. Leđima će primiti loptu i onda izboriti prekršaj ili je presporo dati na stranu, za naslov ove godine čini se nedovoljno.

Javna je tajna u Splitu da Livaja ne živi kako bi jedan top nogometaš trebao i da ne trenira koliko bi mogao i morao. Nisam siguran da je to istina i ne želim ga optuživati, ali činjenica je da je puno pao i da Hajduk više ne može ovisiti o njemu i da ne može samo igrati na njega (Daj loptu Livaja pa što napravi).

Onako nonšalantno izvesti kazneni udarac, ali i igrati u zadnjih par mjeseci nisu nešto što služi na čast Livaji, ali nisam netko tko će ga odmah optužiti jer nikad ne znate ima li igrač problema s ozljedama i što se možda u privatnom životu događa. Livaja je i dalje uvjerljivo najbolji igrač Hajduka i on mora igrati, a na njemu samom i Karoglanu je da ga probude. Njegov odmor u Grčkoj možda mu donese uzlet za završnicu?!

IMA LI NADE ZA NAS?

Hajduku preostaje još devet utakmica u prvenstvu i sve ih, ili bar derbije i gotovo sve mora dobiti da bi bio prvak. Tu je i Dinamo u Kupu i onda možda finale te Rabuzin koji donosi barem kvalifikacije za Europsku ligu. Igrači su i dalje u igri i sve je na njima, mogu dobiti svih 12 do kraja pa će onda ovaj tekst biti promašen i brzo zaboravljen, a svi će krenuti u kolektivno ludilo.

Realnost je ipak nešto drukčija i hajdučki puk se mora pomiriti s njom. Treba smiriti strasti i treba se prestati ponašati kao da je sve bogomdano i da moramo biti prvaci. Bez pritiska i nerealnih očekivanja dočekati Perišića, probuditi Livaju i onda PONIZNO srušiti Dinamo i možda ako bude sreće uzeti titulu. A i ako se ne uzme nema veze, navikli smo!