SKener: Dočekan na nož, a postao heroj ulice

Rukomet 1. velj 202622:30 0 komentara
xxAntexCizmicx via Guliver

Najbolji opis islandskog izbornika je: miran, pravedan, čovjek koji sluša, ali na terenu traži maksimum

Kada je HRS, odnosno stvarni centar moći hrvatskog rukometa utjelovljen u Zoranu Gopcu, povukao potez i doveo Dagura Sigurdssona na klupu reprezentacije, reakcije nisu bile mlake – bile su zapravo neprijateljske. Stranac? U hrvatskom rukometu? U zemlji koja se ponosi trenerskom školom, olimpijskim zlatom iz Atlante i Atene i imenima koja su godinama oblikovala europsku scenu? Za mnoge je to bila hereza.

Najglasniji među kritičarima bio je Nenad Kljaić, sin pokojnog Velimira Kljaića, legendarnog izbornika koji je Hrvatsku 1996. odveo do olimpijskog zlata. Njegove riječi bile su više od pukog neslaganja – bile su vapaj dijela struke koji se osjećao zaobiđenim.

“To je sport za hrvatske trenere. Smatram da imamo deset trenera koji su na njegovoj razini ili bolji. Siguran sam u to. No znam tko odlučuje o svemu u našem rukometu. Bolje da ne pričam o tome“, rekao je tada Kljaić.

Bio je to stav koji je rezonirao s dijelom javnosti: zašto netko izvana, kad “imamo svoje”? No sport, za razliku od emocija, ima jednu nezgodnu naviku – na kraju uvijek traži rezultate.

A onda je, u manje od dvije godine, Dagur Sigurdsson napravio upravo ono o čemu su mnogi prije njega govorili, ali rijetki uspjeli – vratio je Hrvatsku u samu elitu svjetskog rukometa. Dvije medalje, svjetsko srebro i europska bronca, nisu tek suhi podaci u statistici. One su dokaz da je hrvatski rukomet ponovno pronašao identitet, kontinuitet i, možda najvažnije, vjeru u budućnost.

Sigurdsson nije došao s namjerom da ruši sve prije sebe. Nije brisao povijest niti se odricao tradicije. Njegova snaga bila je u spoju – generacija, karaktera i ideja. U istoj svlačionici našli su se igrači koji znaju kako izgleda pritisak polufinala velikih natjecanja i oni koji su tek zakoračili na veliku scenu, još bez ožiljaka, ali s neutaživom glađu. Mladi su dobili povjerenje, iskusni odgovornost, a hijerarhija nije gušila nego nosila. Sustav je bio jasan, ali ne krut; autoritet čvrst, ali ne nametnut.

Njegova hrabrost nije se očitovala samo u sastavima i taktičkim rješenjima. Vidjela se i u trenucima kad je trebalo stati uspravno pred moćnim institucijama. Nakon spornih odluka i tretmana EHF-a prema Hrvatskoj, Sigurdsson nije posegnuo za floskulama. Mirno, ali jasno, dao je do znanja da Hrvatska zaslužuje poštovanje. U vremenu kad mnogi treneri biraju šutnju kako bi sačuvali vlastitu poziciju, on je izabrao momčad i zemlju za koju radi. To su potezi koji ne ulaze u statistiku, ali ulaze u povijest.

Posebna dimenzija njegove priče je odnos prema Hrvatskoj. Iako stranac, nikada se nije ponašao kao privremeno rješenje. Pokušao je razumjeti mentalitet, prihvatio onu tipičnu hrvatsku mješavinu emocije, inata i ponosa. Govorio je o “našoj” reprezentaciji. U pobjedama je smirivao euforiju, u porazima preuzimao odgovornost. Ta iskrenost nije ostala samo na riječima – igrači su je prepoznali. Ne slijede ga zato što moraju, nego zato što vjeruju. Opisuju ga kao mirnog, pravednog, čovjeka koji sluša, ali na terenu traži maksimum.

#related-news_0

Na kraju, rezultati su samo završni potpis ispod cijelog procesa. Svjetsko srebro vratilo je naciju pred ekrane s onim starim osjećajem da se opet može protiv svakoga. Europska bronca potvrdila je da nije riječ o trenutačnom bljesku, nego o kontinuitetu. Hrvatska je ponovno postala reprezentacija koju nitko ne želi sresti u nokaut-fazi – momčad bez straha, s karakterom i snagom.

U zemlji u kojoj je rukomet oduvijek bio više od igre, Dagur Sigurdsson postao je više od izbornika. Postao je simbol prijelaza: iz nostalgije prema slavnoj prošlosti u novu eru koja se ne boji mladosti, ne odriče iskustva i ne saginje glavu pred autoritetima. Dočekan na nož, danas stoji kao heroj. I to je, u sportu, najčišći mogući odgovor.

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Budi prvi koji će ostaviti komentar!