U velikom intervjuu za Sport Klub razgovarali smo s legendarnim rukometnim vratarem Mirkom Bašićem – osvajačem olimpijskog i svjetskog zlata te dvostrukim prvakom Europe Metaloplastikom iz Šapca.

Mirko Bašić (rođen 14. rujna 1960. u Bjelovaru) svoj rukometni put započinje u rodnom gradu u klubu RK Partizan Bjelovar. Razlog, zašto se Mirko počeo baviti rukometom bio je upravo naslov prvaka Europe Partizana u legendarnom finalu protiv Gummersbacha kad je klub iz Bjelovara pred 14 tisuća njemačkih navijača u dortmundskoj Westfalenhalle slavio s 19:14.

„Nakon te utakmice, nakon tog finala kada je Partizan pobijedio 19:14 u Dortmundu Gummersbacha, mislim da je pola klinaca, ako ne i više, krenulo igrati rukomet, a među njima i ja. Svi smo krenuli na rukomet, a oni najuporniji i najustrajniji su nastavili“, kazao je između ostalog Bašić za Sport Klub usput se prisjetivši tih prvih sezona u rukometu.

Od samih početaka Bašić se predano posvetio treninzima i vrlo brzo počele su stizati ponude jačih klubova pa je tako svjetski poznat postao kao vratar Metaloplastike iz Šapca – kluba koji je sredinom 1980-ih godina dominirao jugoslavenskim i europskim rukometom.

No, jednako tako Bašić je imao uspjeha i u dresu reprezentacije Jugoslavije s kojom je osvojio olimpijsko zlato 1984. godine te broncu 1988. godine. Dodajmo tome kako je 1986. godine s reprezentacijom Jugoslavije osvojio i naslov svjetskog prvaka. Nakon duge i bogate igrače karijere – koju je naglo prekinuo 1993. te aktivirao 1996. – angažirao se kao trener vratara i član stručnih stožera u hrvatskom rukometu. No, kako je nam rekao sad uživa u zasluženoj mirovini…

Poseban dio razgovora bila je upravo momčad Metaloplastike iz Šapca, a Bašić nam je otkrio što je bio glavni razlog da dođe baš u taj klub.

„Kad je u Metaloplastiku došao za trenera Sead Hasanefendić, koji je tad bio trener juniorske reprezentacije, ja sam zajedno s nekoliko igrača iz te selekcije odlučio doći. Sead je bio trener koji je imao viziju jer ta juniorsku reprezentacija je bila druga na svijetu. Što se mene tiče, ja sam to prihvatio kao izazov i vidio sam da to ima perspektivu. To je bio prvi razlog zbog kojeg sam otišao u Metaloplastiku‘, ispričao nam je Bašić koji je detaljno pričao o toj šampionskoj momčadi koja je posložena i koja je 1985. i 1986. pokorila Europu.

No, posebna tema bila je aktualna hrvatska rukometna reprezentacija koja je na prošlom Svjetskom prvenstvu stigla do finala u kojem je bolja ipak bila Danska. Na pitanje kako nakon prvih nekoliko utakmica nitko nije očekivao takav uspjeh, kazao nam je:

„Bio sam na svim utakmicama i gledajući prve utakmice bio sam jako pesimističan. Nisu mi, kao kolektiv, ulijevali povjerenje. No, imali smo dosta sreće, ali bile su i tu ozljede jer je Cindra (Cindrić) ozlijedio. No, maksimalno smo iskoristili prednost domaćeg terena, iskoristili smo dobro navijanje i uz to sve imali dosta sreće, a tu mislim i na nepromišljen potez mađarskog trenera.“

Posebna tema bilo je finale protiv Danske i zanimljivo je bilo čuti Bašićevo viđenje:

„Žao mi je što se prije finala napravila atmosfera jednog linča prema hrvatskoj reprezentaciji, a to govorim u svjetskim okvirima jer se pisalo da Hrvati igraju grubo i prljavo. I suci su odmah od prve minute finala, gdje su nam šanse bile minimalne, počeli naše igrače sankcionirati. Nisu nam dali da igramo normalan, čvršći rukomet. Suci su zaštitili Dance maksimalno, svaki prekršaj je bio na granici crvenog kartona i stvarno su se tenzije dizale protiv naše momčadi. Mislim, da nije napravljena takva atmosfera prema našoj reprezentaciji, da bi u finalu puno drugačije izgledala utakmica. Ne vjerujem da bismo pobijedili, jer u ovom trenutku su Danci stvarno ispred svih…“

Poseban tema bio je Dagur Sigurdsson, izbornik hrvatske muške reprezentacije koji je postao prvi stranac na klupi nacionalne vrste. Prisjetio se Bašić svog puta u Berlin i večere s tadašnjim igračima Füchsea Denisom Špoljarićem i Ivanom Ninčevićem kojima je tada Sigurdsson bio trener.

„Na toj večeri su mi pričali kako je Sigurdsson sjajan čovjek i odličan trener. Ja ga nisam znao, ali ga se sjećam kao igrača. Dakle, mislim da je on jako dobar trener koji je čak uspio malo ući u glave našim igračima. I malo je mrvicu je dodao ovog skandinavskog mentaliteta i štiha, a nije ugušio naš. Ovaj rezultat koji je napravio na Svjetskom prvenstvu za mene je iznenađujući.#

Što možemo očekivati na predstojećem Europskom prvenstvu kojeg su domaćini Danska, Norveška i Švedska. Hrvatska je u grupi baš s domaćinom Švedska, a tu su još Nizozemska i Gruzija?

„Gruzija, s kojom prvo igramo, je ispod ove tri momčadi u skupini i mislim da nam neće biti nimalo lako. Naša odlučujuća utakmica je Nizozemska. Inače, Nizozemci igraju strahovito brz rukomet, imaju jako puno igrača koji igraju u Njemačkoj i koji su vodeći igrači svojih klubova u Njemačkoj, Francuskoj… Mislim da će nam to biti glavna utakmica skupine jer protiv Švedske ćemo, naravno, biti motivirani. Moramo biti među prva dva i idemo dalje uz dodatak da se prenose bodovi. Mislim da sa Šveđanima čak možemo igrati…

Postoji jedna vaša stara izjava koliko su vratari važni i da su oni pola uspjeh. Hrvatska trenutačno ima dva vrlo mlada vratara, to su Dominik Kuzmanović i Matej Mandić, i zanimljivo obojica imaju 23 godine igraju u Njemačkoj. Jesi li oni garancija za budućnost?

„Oni su sigurno sjajan vratarski par ali isto tamo mislim da je možda njihova pogreška jer su godinu ili dvije prerano otišli. Znate zašto to govorim? Mandić, koliko pratim, ove je godine branio možda 10% od svih utakmica u Magdeburgu, jer ona dva Španjolca brane izvanredno, a klub postiže odlične rezultate. Naravno da trener to neće mijenjati… Kuzma je čak, koliko sam upratio u novinama, izgubio je status prvog vratara u Gummersbachu i sad ga rotiraju. Dakle, s jedne strane je to dobro jer doći će dodatno motivirani, da se dokažu, ali nemaju ritam utakmica, što je normalno vrlo važno.“

Posebna tema su hrvatski izbornici. Pričali smo malo prije o Sigurdsson, no čini se da je prije njega bilo dosta eksperimenata. Nakon Červara, koji se i vraćao, na klupi su bili Goluža, Babić, Horvat i Perkovac. Jesmo li ih možda previše brzo promijenili?

„Apsolutno da jesmo! Mislim da svaki izbornik, isto kao i igrač, mora imati jedan kontinuitet. To znači daj mu vremena dvije, tri, četiri godine. Što se izbornika tiče, ako imaš povjerenje u njega – a očito imaš ako si ga izabrao – moraš mu dati nekakav period gdje bi on svoje ideje uspio sprovesti. Ne može svatko, kad dođe na klupu, promijeniti pola reprezentacije. Izbornik prvo krene od onoga što ima, a kod nas često nema strpljenja. Ako dajte nekome malo vremena, vjerujte u njega, podržite ga, dajte mu vremena da svoje ideje sprovede u djelo.“