U svijetu sporta postoje vrhunski dosezi ljudskih mogućnosti koji odolijevaju vremenu. Osamdesete godine prošlog stoljeća često se nazivaju "zlatnim dobom dopinga", razdoblje kada su postavljeni neki od najimpresivnijih atletskih rekorda koje svijet poznaje. Mnogi od tih rekorda stoje netaknuti već desetljećima, postajući sve nedostižniji s protekom vremena. Jesu li neki od njih zaista vječni? Hoće li ikada biti srušeni?

Kada pogledamo tablice svjetskih rekorda, neki brojevi djeluju gotovo mitski. Postignuti pod okolnostima koje danas izazivaju sumnju i čuđenje, ovi rekordi predstavljaju možda i posljednju granicu onoga što ljudsko tijelo može postići, bilo prirodno ili uz “pomoć”.

Muški rekordi koji odolijevaju vremenu

Bacanje kugle: Randy Barnes i nedostižnih 23,12 metara

Zamislite da bacite predmet težak gotovo 8 kilograma na udaljenost od 23 metra. Upravo to je 1990. godine učinio američki bacač kugle Randy Barnes. Njegov rekord od 23,12 metara stoji netaknut već više od tri desetljeća.

Zanimljivo, iste godine kada je postavio rekord, Barnes je bio suspendiran na dvije i pol godine zbog korištenja nedozvoljenog sredstva metiltestosterona. Iako je kasnije osvojio olimpijsko zlato u Atlanti 1996. godine, sjena dopinga prati njegov rekord.

Koliko je ovaj rekord impresivan, govori činjenica da se posljednjih deset godina nijedan bacač nije uspio približiti ni na pola metra tom rezultatu. Suvremene generacije bacača bore se da prijeđu granicu od 22,5 metara. Je li Barnesov rekord zauvijek izvan dosega “čistog” sporta?

Sergej Bubka i motka koja je dosegnula nebo

Postoji li itko tko nije čuo za Sergeja Bubku? Ukrajinski skakač s motkom pomaknuo je granice ove discipline tijekom svoje karijere. Njegov rekord od 6,14 metara iz 1994. godine dugo je izgledao kao planina koju nitko ne može osvojiti.

Bubkina dominacija u ovoj disciplini bila je gotovo apsurdna, rušio je svjetski rekord nevjerojatnih 35 puta! Bio je prvi čovjek koji je preskočio 6 metara, a ostvario je i najviše skokova preko te magične granice u povijesti.

Tek 2020. godine, švedski skakač Armand Duplantis uspio je nadmašiti Bubkin rekord na otvorenom, preskočivši 6,15 metara, a kasnije je postavio novi rekord od 6,24 metra. No, treba napomenuti da je Duplantis koristio suvremenu tehnologiju i opremu koja nije bila dostupna u Bubkino vrijeme, što čini Ukrajinčev rekord još impresivnijim.

Jan Železný i koplje koje je letjelo gotovo 100 metara

Koplje je u rukama češkog bacača Jana Železnog letjelo kao da prkosi zakonima fizike. Njegov rekord od 98,48 metara iz 1996. godine i danas izgleda kao znanstvena fantastika.

Trostruki olimpijski prvak u svojoj je karijeri ostvario čak 53 bacanja preko 90 metara. Za usporedbu, sljedeći najbolji bacači, Andreas Thorkildsen i Aki Parviainen, uspjeli su to učiniti samo osam puta.

Današnji bacači rijetko prelaze granicu od 90 metara, a nitko osim Železnog nikada nije bacio koplje preko 94 metra. Čini se da je njegov rekord siguran još barem nekoliko desetljeća, ako ne i zauvijek.

Ženski rekordi: ostavština istočnoeuropskog sportskog sustava

Florence Griffith-Joyner i neuhvatljivih 10,49 sekundi

“Flo-Jo” je bila poput munje na atletskoj stazi. Njezin rekord u trčanju na 100 metara od 10,49 sekundi, postavljen 1988. godine, stoji kao spomenik brzini koja nadilazi sve što su suvremene atletičarke uspjele postići.

Tragično, najbrža žena u povijesti umrla je u 38. godini od posljedica epileptičnog napada, a oko njezinih postignuća i danas se vode kontroverzne rasprave. Nijedna žena osim nje nikada nije istrčala 100 metara ispod 10,6 sekundi. Najbliže joj je prišla Jamajčanka Elaine Thompson-Herah s vremenom od 10,54 sekunde.

Koliko je ovaj rekord izvanredan? Čak ni današnja dominantna sprinterica Thompson-Herah, unatoč suvremenoj tehnologiji, treninzima i prehrani, ne može ugroziti rekord “Flo-Jo”.

Marita Koch i 400 metara za pamćenje

Ako postoji rekord koji izgleda kao da pripada drugoj dimenziji, onda je to 47,60 sekundi koje je Marita Koch iz Istočne Njemačke postavila 1985. godine u utrci na 400 metara.

Posljednjih deset godina nijedna se trkačica nije približila ni na sekundu od tog vremena. Samo se Marie-José Pérec iz “zapadnog svijeta” uspjela donekle približiti s vremenom od 48,25 sekundi na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine.

U suvremeno doba, jedino je Sanya Richards-Ross povremeno uspijevala trčati ispod 49 sekundi. Kochin rekord stoji kao nedostižni Everest za suvremene trkačice, podsjećajući na doba kada su sportaši iz Istočnog bloka dominirali atletskim borilištima.

Disk Gabriele Reinsch koji je letio izvan granica mogućeg

Možda najnevjerojatniji od svih atletskih rekorda jest onaj u bacanju diska Gabriele Reinsch iz Istočne Njemačke, nevjerojatnih 76,80 metara iz 1988. godine.

Fascinantna je činjenica da je svih deset najboljih rezultata u ovoj disciplini postignuto 1980-ih godina, i to isključivo od strane atletičarki iz Istočne Europe. Svi su postignuti na mitinzima u istočnoeuropskim zemljama, u vrijeme kada je doping pod pokroviteljstvom države bio na vrhuncu.

Za usporedbu, hrvatska junakinja diska Sandra Perković, jedna od najdominantnijih atletičarki suvremene ere, ima osobni rekord od 71,41 metar. Unatoč svom talentu, naprednim metodama treninga i predanosti, Perković je i dalje više od pet metara daleko od svjetskog rekorda.

Zašto su ovi rekordi nedostižni?

Mnogi čimbenici doprinose trajnosti ovih rekorda. Neki od njih uključuju:

Doping i promjena pravila

Nije tajna da su mnogi od ovih rekorda postavljeni u vrijeme kada je testiranje na doping bilo manje rigorozno ili nije ni postojalo. Svjetska atletska federacija (nekadašnja IAAF, danas World Athletics) uvela je stroža pravila i usavršenije metode testiranja koje su značajno otežale varanje.

Osim toga, za neke discipline poput bacanja koplja, promijenjena su pravila i karakteristike sprava kako bi se smanjila udaljenost i povećala sigurnost. To je dodatno otežalo približavanje starim rekordima.

Psihološka barijera

Rekordi koji stoje desetljećima stvaraju psihološku barijeru za nove generacije atletičara. Kada znate da nitko nije uspio srušiti određeni rekord 30 ili više godina, to može stvoriti mentalnu blokadu koja otežava postizanje maksimalnih rezultata.

Promjena fokusa u treningu

Suvremeni atletski trening više je usmjeren na dugovječnost karijere i sprječavanje ozljeda nego na postizanje ekstremnih rezultata pod svaku cijenu. Današnji atletičari imaju dulju karijeru, ali možda ne dostižu apsolutne vrhunce koje su njihovi prethodnici postizali kratkoročno, često uz dugoročne zdravstvene posljedice.

Sandrina nemoguća misija

Sandra Perković, dvostruka olimpijska pobjednica te višestruka svjetska i europska prvakinja, jedna je od najvećih bacačica diska svih vremena. Njezin osobni rekord od 71,41 metar svrstava je među najbolje bacačice u povijesti.

No, unatoč svim uspjesima, svjetski rekord Gabriele Reinsch ostaje izvan dosega. Sandra je prije nekoliko godina izjavila da joj je velika želja prebaciti granicu od 70 metara, što je i uspjela, ali rekord od 76,80 metara djeluje gotovo kao znanstvena fantastika.

Da bi se uvrstila među 10 najboljih bacačica svih vremena, Sandra bi trebala prebaciti 72,92 metra, rezultat koji je postigla Martina Hellmann iz Istočne Njemačke. Fascinantno je da u posljednjih 25 godina nijedna bacačica nije uspjela ući u to društvo, što dovoljno govori o izvanrednoj prirodi tih rezultata.

Gdje su granice ljudskih mogućnosti?

Postoje li apsolutne granice ljudskih fizičkih sposobnosti? Znanost ukazuje na to da postoje. Istraživači sa Sveučilišta Stanford predviđaju da se približavamo asimptotama u mnogim atletskim disciplinama, točkama nakon kojih daljnji napredak postaje gotovo nemoguć.

Kako vrijeme prolazi, a ovi rekordi ostaju netaknuti, pitanje postaje sve zanimljivije. Jesu li ovi rezultati zaista izvan dosega “prirodnih” ljudskih mogućnosti? Ili će neka buduća generacija, uz napredak u sportskoj znanosti, prehrani i treninzima, ipak srušiti ove naizgled vječne rekorde?

Možda je najveća vrijednost ovih rekorda upravo u tome što nas tjeraju da preispitujemo granice mogućeg. Oni nadahnjuju nove generacije da sanjaju nemoguće i pomiču vlastite granice, čak i ako krajnji cilj ostane nedostižan.

Dok gledamo suvremene atletičare kako se bore sa stotinkama sekunde i centimetrima, ovi monumentalni rekordi stoje kao podsjetnik na jedno drugo vrijeme, doba kada je sport bio drugačiji, kada su neke granice bile probijene na načine koji danas izazivaju divljenje i čuđenje, ali i sumnju.

A možda je tako i najbolje. Neki rekordi trebaju ostati nedostižni, kao podsjetnik na složenu povijest sporta i vječnu ljudsku težnju za pomicanjem granica mogućeg.