SKener: Srećom, Cruijff i Beckenbauer ovo nisu morali gledati

Nick Woltemade

Kraj europske nogometne aristokracije. Ispali su svjetski nogometni teškaši, koji su svojedobno stvarali nogometne trendove i nepobjedive momčadi

Svaka nogometna epoha ima svoje mitove. Jedan od najvećih bio je da će Njemačka i Nizozemska, prije ili kasnije, pronaći put do pobjede. Nije bilo presudno igraju li dobro ili loše, imaju li najbolju ili prosječnu generaciju. Njemačka je pobjeđivala disciplinom, Nizozemska idejom. Tako je barem glasila priča koju je europski nogomet desetljećima pripovijedao samome sebi. A onda su došli Maroko i Paragvaj. Na papiru to su dvije utakmice. U stvarnosti, one predstavljaju mnogo više od devedeset ili sto dvadeset minuta nogometa. Predstavljaju trenutak u kojem je stari nogometni poredak ostao bez svoje najvažnije iluzije – da postoje reprezentacije kojima povijest jamči budućnost.

Njemačka više ne pobjeđuje zato što je Njemačka. Javnost je ogorčena, laptop trener, kojem inače nisam sklon – Julian Nagelsmann, koji je reprezentaciju u ruke dobio po ipak čudnim kriterijima. Bivši njemački reprezentativac, igrač koji je s Liverpoolom 2005. osvojio naslov prvaka Europe Didi Hamann ovako je vidio Nijemce.

“Imali su nekoliko nastupa koji su bili u redu, ali u prosjeku su nastupi bili razočaravajući. To je bio slučaj na Euru, u kvalifikacijama i na Svjetskom prvenstvu. Nagelsmann je tip osobe koja rijetko gleda utakmice. Nije čak ni otišao u Milan vidjeti Bissecka – igrača kojeg je trebao povesti na Svjetsko prvenstvo. U dvije i pol godine nikada nije otišao u Brentford pogledati Schadea, igrača koji je prošle sezone postigao deset golova. U Bundesligi možda gleda jednu ili dvije utakmice mjesečno. Zato nemam suosjećanja za njega. Vjerujem da su on i momčad dobili što su zaslužili.“

Paradoks je gotovo ironičan. Upravo su Nijemci desetljećima gradili sustav koji je trebao biti uzor svijetu. Akademije, infrastruktura, analiza, znanost, organizacija – sve ono što se danas smatra standardom modernog nogometa. Ali standard nije prednost ako ga svi imaju.

Isto vrijedi i za Nizozemsku. Zemlju koja je svijetu podarila ideju da nogomet nije samo rezultat nego način razmišljanja. Nekada je “totalni nogomet” bio filozofija budućnosti. Danas je postao zajednički jezik gotovo svih ozbiljnih reprezentacija. U tom smislu, Nizozemska je pobijedila svijet upravo onda kada je izgubila svoju ekskluzivnost.

Maroko i Paragvaj nisu srušili nogometne divove slučajno. Oni su proizvod novog vremena. Njihovi reprezentativci odrastali su u europskim akademijama, igraju u najvećim ligama, koriste istu sportsku znanost i pripremaju se jednako detaljno kao njihovi protivnici. Razlika je u tome što na teren izlaze bez tereta prošle slave.

To je možda najveći problem Njemačke i Nizozemske. One više nisu samo nogometne reprezentacije; postale su čuvari vlastitih legendi. A legende ponekad znaju biti teže od protivnika. Nogomet nikada nije bio demokratičniji nego danas. Nekada su velike reprezentacije igrale protiv autsajdera. Danas igraju protiv ravnopravnih. Razlike se više ne mjere tradicijom, nego jednim trenutkom koncentracije, jednom pogreškom, jednim obranjenim jedanaestercem.

Nizozemska više ne fascinira zato što je domovina totalnog nogometa. Povijest je ostala u knjigama, a nogomet se, kao i svaka živa igra, neprestano seli prema onima koji su gladniji, hrabriji i spremniji učiti.

Koeman je protiv Maroka izveo Nizozemsku s petoricom braniča. Razlog je bio jasan – njegova je momčad u skupini dopuštala previše prilika suparnicima. No cijena opreza bila je previsoka. Oranje je tijekom 120 minuta igre uputilo tek dva udarca u okvir gola. Cody Gakpo doveo je Nizozemce u vodstvo, ali je Issa Diop u sudačkoj nadoknadi glavom izjednačio i odveo utakmicu u dramu.

Nakon susreta među najglasnijim kritičarima bio je Zlatan Ibrahimović, koji je pod Koemanovim vodstvom igrao u Ajaxu.

“Za ovaj je poraz kriv Koeman. Nisam prepoznao ovu nizozemsku momčad. To nije bila nizozemska nogometna filozofija. Mene su uvijek učili: napadaj, napadaj, napadaj. Danas je Koeman djelovao poput talijanskog trenera koji igra da ne izgubi. Nizozemska je oduvijek igrala na pobjedu. Ako već izgubiš, izgubi ostajući vjeran vlastitom identitetu – nemoj ga mijenjati.“

Možda upravo Ibrahimovićeve riječi najbolje opisuju današnju Nizozemsku. Problem nije samo ispadanje. Problem je što je reprezentacija koja je desetljećima učila svijet kako se igra hrabar nogomet počela igrati nogomet iz straha.

Maroko i Paragvaj nisu srušili nogometne divove slučajno. Oni su proizvod novog vremena. Njihovi reprezentativci odrastali su u europskim akademijama, igraju u najvećim ligama, koriste istu sportsku znanost i pripremaju se jednako detaljno kao njihovi protivnici. Razlika je u tome što na teren izlaze bez tereta prošle slave.

To je možda najveći problem Njemačke i Nizozemske. One više nisu samo nogometne reprezentacije; postale su čuvari vlastitih legendi. A legende ponekad znaju biti teže od protivnika. Nogomet nikada nije bio demokratičniji nego danas. Nekada su velike reprezentacije igrale protiv autsajdera. Danas igraju protiv ravnopravnih. Razlike se više ne mjere tradicijom, nego jednim trenutkom koncentracije, jednom pogreškom, jednim obranjenim jedanaestercem.

Sva sreća da to Johan Cruijff i Franz Beckenbauer nisu morali gledati…

SKener: Srećom, Cruijff i Beckenbauer ovo nisu morali gledati

POVEZANO

POVEZANO

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Najčitanije vijesti - FIFA World Cup