Hana Cvijanović se umjetničkim klizanjem bavi 14 godina. Toliko traje jedno uzbudljivo i poučno putovanje. Otkrila je teške trenutke, ali i zbog čega se i dalje pet dana u tjednu budi u 5 sati.

Moj sportski put započeo je kad sam imala četiri godine. Kako to često biva, i moji roditelji su htjeli da im se dijete bavi nekim sportom pa sam dva puta tjedno pohađala školicu klizanja na Klizalištu Velesajam gdje me uočila (moja sadašnja) trenerica Ivana Jakupčević Marinković i pozvala da se priključim treninzima u Klizačkom klubu Leda. Nakon nekoliko mjeseci svakodnevnih treninga u popodnevnim satima, ubrzo sam krenula trenirati dva puta dnevno, ujutro i popodne, te se taj raspored održao i do danas. Kao mala, nisam se isticala prevelikim talentom, ali je svima poznato da su trud, rad i disciplina važniji od talenta pa sam se sa 8 godina, u kategoriji kadeta, počela isticati među djevojčicama svog uzrasta.

U narednih nekoliko godina sam skupila puno iskustva, uspomena i medalja na brojnim državnim i međunarodnim natjecanjima, a klizanje mi je omogućilo i da već vrlo mlada posjetim razne zemlje diljem svijeta. Sve me to dovelo do moje prve juniorske sezone kada sam, s 13 godina, izabrana da predstavljam Hrvatsku na Juniorskim Grand Prixima u Rusiji i Ljubljani. Nešto kasnije iste sezone sam po prvi put postala juniorska državna prvakinja i na natjecanju u Budimpešti prikupila potrebne kvalifikacijske bodove te se imala priliku natjecati na svom prvom Svjetskom juniorskom prvenstvu na Tajvanu, što bih svakako izdvojila kao jedno od najdražih putovanja. Naredne sezone, u Zagrebu je održana Zlatna pirueta i za juniore na kojoj sam zauzela šesto mjesto. Uvijek me posebno vesele natjecanja u našoj Ledenoj dvorani Doma sportova te me uz nju vežu i uspomene sa Svjetskog juniorskog prvenstva 2019. godine održanog u Zagrebu. Iako mi je nedostajalo manje od pola boda kako bih ostvarila svoj cilj i ušla u finale, bila sam zadovoljna svojim nastupom i osjetila podršku obitelji i prijatelja pa se nadam da ćemo uskoro ponovo biti u mogućnosti okupljati klizače na Domu sportova. Ulaskom u seniorsku kategoriju kvalificirala sam se na Europsko prvenstvo na kojem sam nastupila dva puta, ali i ulaskom u pubertet osjetila koliko težak sport može biti psihički.

Previsoka očekivanja koja sam si sama postavila nakon nekoliko dobrih rezultata i ulazak u godine u kojima djevojke, nažalost, najčešće završavaju karijeru, doveli su do pada forme s kojim se bilo teško nositi. Umjetničko klizanje nije sport u kojem neku vještinu naučiš i zauvijek ju znaš, zapravo je potpuno suprotno. Jedan dan sve ide kao po špagi, a drugi dan se može dogoditi da klizač nije u stanju skočiti nešto što radi već nekoliko godina te to može biti vrlo frustrirajuće. Baš zbog svega toga, uslijedila je jako teška sezona. Moram priznati da mi je nekoliko mjeseci bilo izrazito teško trenirati jer ništa nije išlo onako kako sam htjela. Pokušavala sam shvatiti što treba promijeniti, ali sam osjećala da me tijelo ne sluša zbog čega nisam uspijevala kontrolirati ni svoje emocije što je činilo treninge još manje produktivnim. Tada sam često razmišljala o prestanku bavljenja klizanjem, ali sada shvaćam da su to sve bile misli izazvane nezadovoljstvom u tim trenutcima, a ne racionalne i promišljene odluke. Ta je sezona završila u ožujku pojavom koronavirusa i lockdownom pa smo čak tri mjeseca bili primorani trenirati isključivo izvan leda.

Zahvalna sam trenerici što smo u tom periodu imali puno zajedničkih treninga putem Zooma što nam je pomoglo sačuvati disciplinu i održavati dnevni raspored te sam baš tada ponovo shvatila koliko zapravo volim ovaj sport i prisjetila se da je najvažnije da uživam u tome što radim. U narednim sezonama je, nažalost, uslijedilo nekoliko stres fraktura stopala zbog kojih sam nekoliko puta morala napraviti duže pauze, ali sam ujedno i potpuno promijenila svoj pogled na sport. Sada, nakon puberteta, mogu reći da treniram jer me to veseli i trudim se raditi najbolje što mogu bez prevelikih očekivanja. Naravno, imam ciljeve i ponovo sam ljuta, frustrirana i nezadovoljna nakon lošeg treninga ili natjecanja jer i dalje želim napredovati iz dana u dan, ali ne dopuštam da mi to pokvari dan te se trudim naučiti nešto iz svakog iskustva.

U prosincu sam se, nakon dvije sezone pauze (zbog korone i ozljede), ponovo natjecala na Zlatnoj pirueti u Sisku što mi je, također, bilo izvanredno iskustvo s obzirom da sam dobro otklizala i ostvarila najbolji rezultat do sad. Također, baš u trenutku kada sam klizala dugi program je Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila Brazil pa sam prvi (i vjerojatno zadnji) put imala priliku klizati uz zvukove vatrometa s ulice. Prošli mjesec sam po šesti put postala državna prvakinja i nadam se da će me trud i sreća dovesti do još puno predivnih uspomena i dobrih rezultata koje vjerujem da mogu ostvariti.