I dok su odlazak Mamića čekali barem jednako strastveno kao Valentinovo 2000. godine, kada su pod zapadom strijepili hoće li biti vraćeno ime Dinamo, Bad Blue Boysi jednostavno nisu rođeni pod sretnom zvijezdom. Njima je ostao - Krešimir Antolić

Kao dječak, kasnije tinejdžer, bio sam ovisnik o Dinamu. Nisam znao tko je predsjednik, član skupštine, znao sam samo da navijam za klub koji je uglavnom sve svoje najveće utakmice izgubio. Bilo za zelenim ili plišanim stolom, kao što je to bilo u “Slučaju Tomić u sezoni 1978./79.” Dobro, potkrala nam se ta 1982. godina, koja je nažalost bila incident, a ne pravilo kako smo svi mi željeli. No, bio je Dinamo svojevrsna oporba velikoj favoriziranoj centrali na Terazijama. Bio je šikaniran, ali opet luzerski neodoljiv. I nije se dao, čak ni 13. svibnja 1990. godine.

Tri godine kasnije igrom slučaja skinuo sam spitku i stari Sjever zamijenio “kutijicom olovnih slova”. Tog dana Josip Šoić, predsjednik kluba, pod naletima Zdravka Mamića preskakao je ogradu na južnom maksimirskom ulazu. Bio je to početak tri desetljeća dugog karambola između mene i Dinama. Sve je počelo sa Šoićem, nastavilo s Tuđmanovim upornim ugnjetavanjem imena Dinamo, ali istodobno i pozicioniranjem zagrebačkog kluba na mjesto koje je nekad pripadalo Crvenoj Zvezdi. Znao je general Partizana kako je to izgledalo. I nije samo Croatia bila nogometno favorizirana, da će od tada, pa sve do danas, a najvjerojatnije i sutra u “Plavim salonima” samo muljati, otkrio nam je “Slučaj Viduka” u kojem su nestali milijuni, a gle slučajnosti u tom poslu su sudjelovali članovi HDZ-a, ali i kasniji bliski suradnici Zdravka Mamića. Nakon odlaska Tuđmana, pa do dolaska Mamića, vladao je svojevrstan vakum u kojem su Zagreb i Hajduk uspjeli doći do malo zraka i ponekog trofeja.

Sve dok na scenu u svojoj veličini nije stupio Zdravko Mamić. I tada lupio šakom o stol – Dinamo će deset godina biti prvak, to vam ja jamčim. Znao je čovjek što govori, ali još važnije on je znao kako će to ostvariti. I zapravo se dogodio paradoks. Dinamo je postao apsolutnim vladarom Balkana, nedodirljivi šampion, stalni član Lige prvaka, klub koji pronalazi, odgaja i prodaje igrače koji odlaze u sam vrh svjetskog nogometa, dok se u pozadini događa jedna mračan proces s kojim se godinama kasnije bavio USKOK i sva druga nadležna tijela. Da sve bude gore, stvoren je kult – samo jedan vođa, samo jedan klub, a svi ostali samo slijepi promatrači vremena. Svoje je pipke ta Plava hobotnica raširila u svim porama domaćeg nogometa, od kojeg će se on sam oporavljati godinama.

Tri desetljeća kasnije Zdravko Mamić se oprostio od – Dinama, a meni je ostalo još 14 godina do penzije. Markantni Hercegovac društvo je našao u tri desetljeća mlađoj sponzoruši, ali do sudnjeg dana će biti nesretan jer nije uspio ući u srca Dinamovih navijača. Vjerujete, dao bi sve naslove prvaka, sve nastupe u “Champions league”, dobro pune sefove baš i ne, samo da mu je Sjever barem jednom u životu skandirao. I dok su odlazak Mamića čekali barem jednako strastveno kao Valentinovo 2000. godine, kada su pod zapadom strijepili hoće li biti vraćeno ime Dinamo, Bad Blue Boysi jednostavno nisu rođeni pod sretnom zvijezdom. Njima je ostao – Krešimir Antolić. No, bitnije je što će ostati od Dinama? Gotovo svakodnevno igrači žele pobjeći glavom bez obzira, klub, momčad  i trener nisu homogeni, a interesi su veliki i promreženi.

Snijeg se spuštao na grad, temperatura se spuštala ispod ništice, a kolega se s Jordanovca spuštao u Maksimir na utakmicu Dinamo – Šibenik.

“Tko voli Dinamo, taj ne bira utakmice. Mene ne zanima tko vodi Dinamo, mene zanima samo nogomet, Dinamova igra, rezultati, uspjesi. I tko god ovdje dođe ja ću kupiti svoju godišnju kartu i moje će me mjesto na zapadnoj tribini uvijek čekati.”

I na tomu mu zavidim. Iz ove perspektive, sve bih dao to nisam vidio, proživio i morao napisati jedan, jedini tekst o Dinamu.

Zbog toga si danas postavljam pitanje – je li Dinamo vrijedan ljubavi?