Posljednji ples čuvaj za mene! Da, baš tako nekako je Domagoj Duvnjak odlučio. Posljednje korake u dresu Hrvatske 'otplesat' će u Zagrebu, nadamo se i Oslu (gdje je sama završnica SP-a 2025.).

Sve je počelo 2006. i nevjerojatnih 19 godina u kojima je ušao u onaj biran krug igrača koje smatramo najvećima. Krenulo je sa Eurom 2008. u Norveškoj (srebro), a zadnja medalja bila je na Euru 2020. u Austriji, Norveškoj i Švedskoj (također srebro). Između toga bio je srebrni u dva navrata (Svjetsko 2009. u Hrvatskoj i Euro godinu kasnije u Austriji), a broncu je uspio uhvatiti četiri puta (Euro 2012. u Srbiji i 2016. u Poljskoj, Olimpijske Igre 2012. u Londonu te Svjetsko 2013. u Španjolskoj). Ima osam medalja, a sada ima priliku doći do devete seniorske u svojoj karijeri. Iako, znao je osvojiti u mlađim kategorijama. Počelo je sa Svjetskim prvenstvom do 19 godina u Kataru 2005. (bronca).

Njegov oproštaj su za Sportklub komentirali Velimir Petković, Veselin Vujović, Blaženko Lacković, Nenad Kljaić, Lino Červar i Vladimir Canjuga. Evo što su rekli o Duvnjaku kroz pet pitanja.

Kako komentirate njegovu odluku o oproštaju od reprezentacije Hrvatske nakon ovog natjecanja?

Petković: Uvijek je teško govoriti o nekakvim oproštajima. Svaki odlazak ili oproštaj je nekako bolan i malo tužan, ali veliki igrači i sportaši znaju svoje vrijeme kada otići te prestati. Dobar sam s njim, a prije dvije ili tri godine malo je popustio i bio iscrpljen. Ne znam iz kojeg razloga, ali u Kielu kao da proživljava svoju drugu mladost. Igra fenomenalno i na izuzetno velikoj razini u obrani te napadu. Ljude u Kielu potaknulo je da mu ponude produženje ugovora. On je već u zrelim godinama dok mnogi razmišljaju o oproštaju ili su se već oprostili. Odlučio je da ovo prvenstvo bude oproštajno i to je izuzetna prilika jer se igra u njegovoj domovini.

POVEZANO

Krešin rukometni kviz: Koliko dobro poznajete Domagoja Duvnjaka?

Rukomet

12. sij 2025 2

Rukomet

12. sij 2025 2

Vujović: Prije svega, on je uvijek bio izuzetno pametan i pragmatičan bez obzira što je ogroman patriot te je za Hrvatsku igrao povrijeđen, prehlađen te bez priprema. Uvijek je dao svoj maksimum, ali dođe do limita. Ako hoće završiti karijeru na način da ostane zdrav, da ne dobije neku tešku ozljedu i da se posveti igranju za klub još godinu dana, onda je najpametnija odluka da prestane, da sačuva zdravlje i da se posveti onome što bi on htio. Mislim da je to izuzetno pametna odluka jer ima ozbiljne igračke godine. Sigurno je dobro razmislio i ja ga podržavam u tome.

Lacković: Mislim da je to bila jedna od najtežih odluka za njega. Čak težih od odlaska u Njemačku. Znam koliko mu znači reprezentacija i koliko je dao. Sam je najbolje procijenio da je sada vrijeme i može ponosno gledati sa neke distance. Vidim da mu je teško i da mu je žao zbog toga, ali vrijeme nas ponekad ne pita. Ja mu želim sve najbolje na ovom prvenstvu i da bude lijepa priča.

Kljaić: To je njegova odluka. Mislim da bi mogao još igrati i možda se predomisli. U svakom slučaju, obilježio je rukomet u zadnjih 15 ili 20 godina i puno je dao reprezentaciji.

Červar: Domagoj je sigurno promislio. Poštujem njegovu odluku i ne mogu ništa reći, nego da mi je žao na jedan određen način. On je bio kapetan i najveći zaštitnik. Kada je bilo loše, uvijek je dao nadu. Kod njega nada je umirala zadnja i tako se ponašao kada je 2008. ušao u reprezentaciju. Tada sam ga vodio na Europsko prvenstvo u Norveškoj i sjećam se da sam mu rekao kako će pucati sedmerce. Mogu reći da je bio vrlo efikasan i učinkovit. Iste godine bile su Olimpijske Igre u Pekingu i tamo je bio dio reprezentacije.

Canjuga: O Domagoju Duvnjaku trebam reći jedan kratki uvod, a to je da sam u izuzetno dobrim odnosima sa njegovim tatom. Znam ga kao dječačića iz kampa u Puli. To je bilo 90-ih godina, a tada smo Ivo Duvnjak i ja bili aktivni u kampovima saveza. Mene posebno vežu sentimentalne uspomene što se njegove obitelji tiče. Drugi veliki razlog je što sam Duvnjaka zadnji put vodio 2005. To je bilo Svjetsko prvenstvo do 19 godina zajedno sa Kopljarom, Čupićem, Musom, Gojunom, Blaževićem i Šunjićem. On je prvu medalju u karijeri osvojio sa juniorskom ekipom, a bio je kadet. Godinu kasnije pod vodstvom Smajlagića bio je prvak Europe sa svojom generacijom. To je moja zasluga i izuzetno sam ponosan na to.

Kako vam se čini njegova igračka karijera na klupskoj i reprezentativnoj razini?

Petković: Mislim da je njegova karijera zaista dobro vođena i planirana. Kao mlad igrač i jedan od najvećih europskih talenata došao je u jedan veliki njemački klub. Imao je izuzetan razvoj i radio je sa velikim igračima. Pomoglo mu je da se razvije u pravom smjeru i to ga je dovelo da bude jedan od najboljih europskih igrača. Sigurno se razvio u jednog od najboljih igrača u svoje vrijeme.

Vujović: On je malo zakačio u generaciju Balića i Metličića. Tu su imali sjajne rezultate, a kasnije nije imao kvalitetu koja je slična njegovoj generaciji i onoj prethodnoj. Na tom dijelu ostao je uskraćen za neke bolje rezultate, koje sigurno zaslužuje kao igrač. Iako, ovako je jako i puno napravio. Međutim, na zadnjih nekoliko natjecanja kao kapetan i predvodnik drugog vala nije ostvario ono što je javnost očekivala. To ne umanjuje njegovu kvalitetu i ono što daje za reprezentaciju. Da je bilo više takvih kao on, Hrvatska bi imala više najsjajnijih medalja.

Lacković: Fantastično. To je sam vrh rukometa. Počevši od dolaska u Hamburg do odlaska u Kiel. Mislim da je sve krenulo sa medaljom u Norveškoj i da se nametnuo u pravog vođu. Sada je kapetan reprezentacije i Kiela. To znači da ima osobine vođe i da je strastven igrač. Svi znamo da je ljudina od čovjeka i to je sve skupa fantastičan paket. Ono što bih mu želio je zlato za kraj. Ako ne bude zlato, može biti jako ponosan. Njegovi uspjesi su sam vrh veličanstvenog sporta.

POVEZANO

Duvnjak za SK: Ako ćemo ovako igrati na SP-u, nećemo daleko!

Rukomet

8. sij 2025 2

Rukomet

8. sij 2025 2

Kljaić: Sigurno je da je jedan od najkvalitetnijih igrača na svijetu. Dokaz tome jest da je toliko godina ostao u Kielu i da je kapetan kluba.

Červar: Vrlo uspješna. On je zaista jedan primjer. Uvijek sam smatrao da ispunjava moje kriterije i inzistirao da nije dovoljno biti dobar rukometaš. Prije svega, moraš biti čovjek. On je stvarno veliki čovjek i iznimno dobro odgojen. Tata mu je bio trener te mogu reći da je jako i puno zadužio reprezentaciju. On je bio pozitivan primjer za ostale na koje je utjecao. Ne vikom, ali suigrači su ga cijenili. To je veliki kompliment za njega, koji je bez nekog naročitog isticanja ušao u autoritet. Kod mene bilo je jako važno da je branio tim. On se uvijek žrtvovao za interese tima i bio je pravi kapetan.

Canjuga: Sigurno ga možemo svrstati uz rame najvećih rukometaša naše povijesti poput Balića i Ćavara. Imao je izuzetno dugu reprezentativnu karijeru i karijeru u Bundesligi. Već sam spomenuo da je vrlo rano počeo nastupati, a karijera traje sa 36 godina. Igra izvanredno u obrani i jedan je od najboljih u 5-1. Da ne govorim o napadu i tu je jedan od daleko najlucidnijih srednjih vanjskih igrača. Imao je brilijantnu karijeru u obrambenom i napadačkom smislu, a prije svega bio je karakter.

Po vama, koji bi bio na vječnoj ljestvici hrvatskih rukometaša?

Petković: Nisam pobornik baš takvog izbora, ali u generaciji najboljih hrvatskih igrača bio bi među prva dva.

Vujović: To je stvarno komplicirano pitanje i teško je odgovoriti, ali Duvnjak bi sa Balićem, Ćavarom, Lackovićem, Metličićem ili Vorijem sigurno dijelio prvo mjesto.

Lacković: To je nezahvalno pitanje. Ja nikada nisam imao ljestvicu najboljih, ali imao sam toliko dobrih, kvalitetnih i svjetskih igrača. Dule je vrh svega toga te jedan kompletni paket kvalitete, odricanja, rada, strasti i talenta. On je u vrhu onih najboljih.

Kljaić: Sigurno u samom vrhu, ali ne volim takve ljestvice.

Červar: Ne volim takva pitanja jer to je uspoređivanje. Kao trener nikada se s nikim nisam uspoređivao. Bio bih nepravedan jer uvijek sam zastupao tezu da nitko nije iznad tima. On sigurno spada u red naših vrhunskih igrača, koji su dali sve za reprezentaciju. Veliki čovjek i igrač.

Canjuga: Svrstao bih ga između Balića i Ćavara, koji su bili najbolji.

Je li pamtite nešto posebno oko njega, odnosno nekakav trenutak koji vam je ostao u dobrom i lijepom sjećanju?

Petković: Volim igrače, koji su lijepo odgojeni. Kada smo igrali jedan protiv drugog, nikada nije došao bez pozdrava i zagrljaja. To je bilo nekakvo poštovanje, a ja sam iskusniji i stariji trener sa ovih prostora. Uvijek se javio i uvijek je pozdravio. Kada utakmica krene, to je onda drugi Dule.

Vujović: Toliko dobrog je napravio i uradio da bih teško izabrao nekakav trenutak. Igranje prednjeg centra u obrani došlo je do savršenstva. Ne znam zašto treneri više ne koriste njegovo igranje na 5-1. Da je on moj igrač, ja bih igrao samo tu obranu. To je ostavilo najupečatljiviji trag za mene. Ja ne znam da je netko igrao takvu vrstu obrane.

Lacković: Pamtim puno događaja sa Duvnjakom. Puno pravih utakmica, utakmice koje su bile teške te ih je preokrenuo sa svojom emocijom i energijom. Utakmice u kojima je bio vrhunski, a za njega to je bila jedna normalna utakmica. Tako je doživljavao rukomet. Teško mi je izdvojiti nekakav trenutak, ali bilo je lijepih i posebnih trenutaka.

Kljaić: Domagoja znam od malih nogu. Poznajem mu roditelje i on je stvarno divan dečko, odličan igrač te dobri duh reprezentacije. Kada su me smijenili sa mjesta trenera Zagreba, plakao je u svlačionici. To mi je najviše ostalo u sjećanju.

Červar: Ja sam kao trener bio dosta emotivan i impulzivan, a to ponekad nije dobro. On je uvijek našao dobru riječ za ekipu. Znao je podignuti glas i biti zahtjevan. Otpor igrača je veći kada su ambicije velike. Uvijek je tražio dobru stranu treninga, utakmice i rezultata.

Canjuga: Kao trener zaista sam ga vodio u mlađim kategorijama pa mogu spomenuti taj dio. Pogotovo brončana medalja sa Svjetskog prvenstva u Kataru, gdje je sa 17 godina imao jednu od glavnih uloga u polufinalnim utakmicama. Tada smo izgubili od Srbije sa samo golom razlike, koju je vodio Vujović. Nakon toga dobili smo Dansku, koja je imala Hansena. Već je pokazao karakter lidera i to su neke uspomene, koje mene vežu kada sam mu bio trener.

Na Europskim i Svjetskim prvenstvima osvojio je srebra i bronce. Što mislite, može li Duvnjak konačno osvojiti zlato i time se dostojanstveno oprostiti?

Petković: Sve je moguće u našem sportu. Igramo kući, a u rukometu znamo da prednost domaćeg terena puno znači. Mislim da će biti jako teško doći do zlata i da je to rezervirano za Dansku. Skandinavci su korak ispred, a tu su Francuzi koji imaju probleme sa povredama i Španjolci koji su promijenili ekipu. Ima četiri ili pet momčadi, koji će se boriti za medalju. Ja želim da se oprosti sa medaljom, a bilo koja bit će mu draga.

Vujović: Ja bih od srca volio da uspije, ali bojim se da ću promašiti ako budem prognozirao. Prognoziram da Hrvatska teško može osvojiti zlato, ali ja mu od srca želim da me demantira.

Lacković: Ja bih rekao da će se dostojanstveno oprostiti od reprezentacije. Što god bilo i mislim da treba uživati u ovom prvenstvu. Bit će motiviran i ono što mu sigurno želim je da ostvari najbolji mogući rezultat. Zlato bi bilo savršen scenarij, ali pustimo da uživa, da odigra top-prvenstvo, da napravi savršeni krug svega toga u reprezentaciji i da osvoji medalju koja mu je jako bitna.

Kljaić: Zlato teško zato jer je Danska trenutačno prejaka za sve ostale. Da bi mogli uzeti medalju, to je moguće i realno. U svakom slučaju, mislim da imamo otvoreni put do polufinala s obzirom na ždrijeb i domaću publiku te da bi se mogao oprostiti sa srebrom ili broncom.

Červar: Smatram da sam uvijek pucao na Mjesec, odnosno zlato sa bilo kojom reprezentacijom koju sam imao. Tako smatram danas da se može i bio bih zadovoljan da bude tako zbog njega, reprezentacije i rukometa u kojem sam dao svoj doprinos u 20 godina vođenja reprezentacije.

Canjuga: Ja bih bio izuzetno sretan, ali put do zlata bit će jako težak. Moramo biti skromni jer od 2020. nemamo medalju, a tada smo osvojili srebro sa Červarom. Reprezentaciji želimo sve najbolje i da uz medalju ostvari što bolji uspjeh te da se na zadnjoj utakmici dostojanstveno oprostimo od legendarnog Duvnjaka.