Nekadašnje trofejno desno krilo podsjeća na početne neuspjehe u njegovoj generaciji kasnijih svjetskih prvaka i olimpijskih pobjednika. Dobar dio momaka koji sada predstavljaju Hrvatsku su na početku puta

Ove godine ga nećemo gledati u ulozi stručnog suradnika za vrijeme velikog rukometnog natjecanja. Mirza Džomba, i danas, dugo nakon što se iz dresa presvukao u odijelo, najbolji strijelac hrvatske rukometne reprezentacije će zbog obiteljskih obveza Mundijal koji u četvrtak počinje u Njemačkoj i Danskoj gledati iz svoga doma. Štafetnu je palicu pred kamerama samo prenio Valteru Matoševiću, koji je prije dva dana također bio gost našeg razgovora.

Bilo je to sad već davne 2002. godine u Švedskoj kada se igrala jedna europska smotra koja će Hrvatsku s posljednjeg mjesta vinuti u nebesa.

“I sad mi je muka kad se sjetim. Zadnji u Europi, svi idu dalje a ti kao zadnji iz skupine moraš ispasti. Razrušeni odnosi, nema tko nije bio u svađi s nekim od igrača. I onda se dogodi čudo i mi u Portugalu, a onda i u Ateni uzmemo zlato. To je tako, treba vjerovati u čuda, mi smo vjerovali”, rekao je nekadašnji igrač Veszprema i Ciudad Reala koji je karijeru završio u poljskom Kielceu, gdje ga i dan-danas iznimno cijene. Danas je u ulozi brižnog supruga i oca, s pogledom u rukometnu budućnost nove generacije koja bi trebala krenuti njihovim stopama.

“Svaka generacija ima svoj početak i kraj. Osim par igrača, nitko te 2002. godine nije igrao u europskim klubovima, svi smo bili po Zagrebu ili Metkoviću koji je tada bio druga sila u državi. Danas je situacija puno bolja, jer iako imamo pet debitanata u reprezentaciji, dosta igrača već ima iskustvo iz europskog rukometa – da ne govorimo o stožernim igračima”, veli riječko desno krilo.

Debitanti su pokrili gotovo sve pozicije. Lijevo krilo je Mandić, desno pak Vida. Lijevi bek je Blažević, a desni Vranković. Tu je i pivot Marin Šipić.

“Svi dečki koji su unutar kruga reprezentacije imaju kvalitetu. Jasno, da je nemaju, ne bi ni bili unutra. E sad, pitanje je kolika je to kvaliteta, a to ne možeš vidjeti dok ne dođeš na veliko natjecanje. Igrači koji dolaze moraju proći period u kojem će se uklopiti u sustav rada. Pa nismo ni mi odmah postali svjetski prvaci, morali smo najprije biti zadnji u Europi”, kroz smijeh će Džomba.

Želje su jedno, a realnost barem zasad, sa startnih pozicija – nešto drugo. Ima li osnova za gurati naše momke u krug favorita ili bi objektivnije bilo upravo to, pričekati i vidjeti. Mnogi kažu da će se već nakon prve utakmice protiv Islanda znati dobar dio odgovora.

“Svi se nadaju, a to možda nekad i nije dobro jer iz toga mogu proizaći nerealna očekivanja. Savez je postavio cilj, a to je biti među prvih sedam, što znači kvalifikacije za Olimpijske igre. Kada bismo to ostvarili, mislim da nitko ne bi imao pravo biti nezadovoljan. Druga je stvar što su generacije prije ove, pa i naša, već navikli navijače na medalje i finala. Treba ove dečke pustiti da se razvijaju.”

Koljeno Domagoja Duvnjaka je zdravo, tako je i sam rekao na druženju s novinarima u utorak. Dakle, valjda smo nešto naučili od lani?

“Da je Duvnjak prošle godine u Hrvatskoj bio zdrav kroz cijeli turnir, ja vas uvjeravam da bismo ušli u polufinale. Sad je dobro, daj Bože da tako i ostane. Dakle, to hoću reći – mi smo uvijek tu negdje, u krugu favorita. Možda ne prvih, jer to su za mene ove godine Francuska, Njemačka i Danska. Ali, uz Švedsku, Norvešku i jasno Španjolsku, kojoj niti prošle godine nitko nije davao previše šansi, tu smo mi. Možda jesam malo subjektivan po pitanju Hrvatske, ali sreću treba isprovocirati.”

“Sjetite se što smo imali prije dvije godine. Penal Zlatka Horvata za finale s Francuzima, pa i ono sa Slovenijom. Lani problem s Duvnjakom koji te baca dolje. Sada sreću koja nam je na zadnjim natjecanjima okretala leđa treba isprovocirati”, dodaje Džomba.