Rukometaš MT Melsungena, svojevremeno najbolji igrač Zagreba i čovjek koji je uvijek na rubu reprezentacije, za Sportklub otkriva kako mu je igrati u Njemačkoj i koliko su mu ozljede unazadile karijeru

RAZGOVARAO: Ivan Blažević

Kad bi u hrvatskom rukometu postojala nagrada za najvećeg pehista godine, onda bi rekorder definitivno bio Domagoj Pavlović.

Ovaj polivalentni rukometaš, koji je jednako koristan na pozicijama lijevog vanjskog i srednjeg, već je četiri puta bio na širem popisu za velika međunarodna natjecanja, no uvijek su mu se na putu ispriječile ozljede. Dva puta rame, jednom lom prsta na ruci, zatim onaj težak lom noge u sudaru s Domagojem Duvnjakom… Popis ide unedogled, a Domagoj kaže kako su mu ozljede oduzele gotovo pola karijere.

“Ma ne znam što da vam kažem, više od dvije godine sam proveo izvan terena otkad sam u vrhunskom rukometu. Na najvišoj razini igram nekih 6 godina, računam evo razdoblje otkad sam došao u Zagreb. Kad od tih šest godina dvije i pol provedeš izvan terena zbog ozljeda, onda tu nastupa velika razlika u odnosu na one koji su cijelo to vrijeme bili u pogonu. Meni se konstantno događa da se oporavim od ozljede, uđem u vrhunsku formu i onda se ponovno ozlijedim. To definitivno pogubno djeluje na psihu i motivaciju, ali tu do izražaja dolazi vaš karakter. Mogu reći da mi te ozljede nisu utjecale na psihu, uvijek imam cilj i neke svoje vizije i one me guraju naprijed, da budem još bolji i svaki trening pokušavam napraviti dodatni korak ka tomu”, kaže Domagoj u razgovoru za Sport Klub.

Karakter i volja za radom kod Domagoja nikad nisu bili upitni, mogu to reći iz prve ruke. Dvije godine imao sam priliku dijeliti svlačionicu s Domagojem u tinejdžerskim danima, kad mi je rukomet bio jedna od glavnih preokupacija. U Ivanić sam stigao iz obližnjeg lokalnog kluba iz Križa s epitetom jednog od boljih šutera i u županijskoj kadetskoj ligi završio sam kao drugi ili treći strijelac, više me pamćenje ne služi… Znam samo da je prvi bio Luka Sokolić, budući kapetan i svjetski prvak s juniorskom reprezentacijom.

Pavlović i ja bili smo na istoj poziciji, onoj lijevog vanjskog. On je bio član 7. razreda osnovne, ja 1. srednje, a u tim godinama fizička se razlika i vidi i osjeti. Usprkos tomu, malo je reći da Dombi nisam predstavljao nikakvu konkurenciju. Bio je on slika i prilika ogromnog talenta kojem su predodređene velike stvari. Rastom i konstitucijom u tim godinama nije nimalo odskakao, ali talentom i znanjem se nitko nije mogao mjeriti s njime. Izrazita hrabrost, nepokolebljivost u dvobojima s višim, jačim i starijim momcima i školski precizni potezi, bilo da se radilo o proigravanjima, situacijama jedan na jedan ili udarcima na vrata. Nisam se stoga iznenadio kad sam nakon par godina saznao da je Domagoj među profesionalcima.

Uz konstantan trud i rad koje je pokazivao na svakom treningu i utakmici, bilo je samo pitanje vremena kad će tako nešto doći. Jer na kraju krajeva, MRK Ivanić je klub u kojem se, iako je iz relativno malene sredine, itekako ozbiljno radi. Dokaz tomu su i njihovi povremeni izleti u Premier ligu, ali i izbacivanje talenata poput Domagoja te Ante Gadže, aktualnog člana PPD Zagreba. Domagoja je put vodio dakle kroz Ivanić, Dugo Selo, RK Dubravu i naposlijetku Zagreb, a onda je nastupila i najjača liga svijeta i Melsungen.

Kao i većina hrvatskih sportaša, u jeku pandemije koronavirusa Domagoj se vratio Hrvatsku. Zatekli smo ga po povratku iz nabave namirnica.

“Evo baš sam se vratio iz Müllera, maska je na licu, a rukavice na rukama, dezinficira se sve, znate kako sve ide…”

U Zagrebu ste?

“Ne, trenutno sam u Rijeci kod punice. Došao sam prije 16,17 dana, odradio samoizolaciju od 14 dana, brzo planiramo povratak u Zagreb. Ovdje imam park pa mogu malo trčati i trenirati, radi se što se može da se ostane u formi.”

Kako se Bundesliga ponijela s cijelom ovom situacijom u vezi pandemije, imaš li kakve informacije iz prve ruke kako i kada bi se prvenstvo moglo nastaviti?

“Dva tjedna smo morali biti tamo kad je pandemija krenula, liga je razmatrala situaciju, a nakon toga smo dobili raspust. Trener nam šalje svima programe i dnevno provjerava kako napredujemo, po potrebi se trening mijenja i prilagođava, a ovisi i ima li netko kod kuće teretanu, sve utječe na dnevni plan treninga. Prije par dana smo dobili informaciju da se još uvijek ništa ne zna, konferencije su u tijeku i mi više ćemo saznati nakon toga.”

Kao da ozljede nisu dovoljne, sad još i ovo. Kako ti sve pada psihički, što radiš kod kuće da ostaneš u formi?

“Teško je, ne znamo nastavlja li se sezona i kakav će biti raspored, ne znamo treniramo li bezveze. Sve je onako prilično neobično i nitko od nas se još nije našao u ovoj situaciji. Da znamo na čemu smo, bilo bi nam lakše. Ovako se pripremamo, a ne znamo ni svrhu svega. Naravno da nedostaje trening s ekipom, s rukometnom loptom na dva gola, ni jedan trening kod kuće to ne može zamijeniti. Ono što vjerujem da će kvaliteta rukometa, ukoliko se sezona nastavi, definitivno pasti, pa čak i ako se radi o jednoj Njemačkoj.”

S kime u momčadi Melsungena imaš poseban odnos, je li to Marino Marić ili možda netko drugi, netko od stranaca?

“Definitivno s Marićem i Crnogorcem Nebojšom Simićem. Mi smo susjedi i imamo sličan mentalitet pa je to nekako i očekivan slijed događaja. Specifična je situacija jer samo nas par živi tamo u Melsungenu, a ostatak je u Kasselu koji je udaljen nekih 30-ak kilometara. U Njemačkoj je na snazi čisti profesionalizam, imamo treninge i organizirana zajednička druženja, a van toga ne provodimo previše vremena skupa, svatko gleda svoja posla ali naravno, na onaj dobar način.”

Čuješ li se s ostalim hrvatskim rukometašima, mnogo vas je u Bundesligi?

“Znam se čuti s Duvnjakom, neki dan sam sreo i Krešu Kozinu, dogovorili smo neki zajednički trening, naravno da si uvijek u kontaktu s ostalim igračima s kojima si dijelio svlačionicu, sve je to prirodno.”

Kakav je tvoj osobni osvrt na nastup reprezentacije na Europskom prvenstvu? Je li srebro veliko iznenađenje ili temelj za rast reprezentacije i novu žetvu medalja?

“Po meni, ovo Europsko prvenstvo baš i nije bilo neko mjerilo trenutnih snaga, bez imalo omalovažavanja naše reprezentacije. Mislim da je ovo bilo jedno od slabijih natjecanja u posljendjih par godina, favoriti Danci i Francuzi su ispali na startu natjecanja, tako da smo imali relativno lagan ždrijeb. Uvijek treba malo sreće koja rekao bih, čini 50 posto uspjeha u nekom sportu. Ali neka je jednom bila i na našoj strani, dosta je novih mladih igrača došlo a srebro bi i bez toga bilo veliki uspjeh, tako da ovim putem čestitam našoj reprezentaciji.”

Domagoj je nastupio na prijateljskim susretima protiv Njemačke u listopadu prošle godine, bila je to uvertira i priprema u ono što je uslijedilo početkom ove godine. Na popisu za EURO se međutim, ipak nije našao.

“Iskreno, ne bih ulazio u to. Izbornik i njegov stožer znaju što je najbolje za momčad. Nisam bio pozvan i nisam to previše analizirao, ja prihvaćam svaku odluku kao profesionalni sportaš, dalje radim i pripremam se kao i uvijek dosad. Ako ću u budućnosti biti potreban, naravno da ću biti tamo, a ako ne, nikom ništa.”

Kakav je izbornik Červar na terenu i izvan njega? Osjetiš li to njegovo ogromno iskustvo koje je skupio kroz godine?

“Teško je ocijeniti rad trenera kad je on izbornik nacionalne momčadi. S klupskim trenerom si stalno, prođeš cijele pripreme, cijelu sezonu, a u reprezentaciji svega nekoliko tjedana u godini. Imaš neke kvalifikacije, prijateljske utakmice i velika natjecanja, tako da to nije dovoljno za jedan objetivni sud. S Červarom je lijepo raditi, tehnički je iznimno potkovan, jako puno radi na taktici što se meni izrazito sviđa, ima svoje zamisli kako reprezentacija mora izgledati i uglavnom to uspije provesti u djelo. Izvan terena je jako komunikativan, kad je neka pauza voli posjesti igrače na kavu i popričati s njima kako bi znao kako razmišljaju i u kakvom su stanju, ali i o temama nevezanim za rukomet, pa to dosta opusti igrače. Nemam riječi prigovora.”

Tvoj osobni sud – smatraš li da imaš kvalitetu za reprezentaciju?

“Da se ne lažemo, mislim da jesam kalibar za reprezentaciju, smatram da je činjenica da igram važnu ulogu u Bundesligi koja je najjača liga svijeta dovoljan dokaz tomu. Ja se mogu žaliti na odluke Saveza, ali isto tako može svaki drugi igrač koji nije pozvan. Sve je to u očima individualca, a najbolje ipak zna reprezentativni stožer. Ne zaboravimo da su bili srebrni, to je dokaz da rade odličan posao i opravdava svaki njihov izbor. Kažem, radim, dajem sve od sebe i ako ću biti potreban, biti ću tamo”, zaključio je Pavlović.