Nisam od onih koji će suditi o nečemu ili nekome nakon prvog susreta, ali ovo je priča koja se kotrlja već neko vrijeme, mala grudica koja se spušta niz snijegom pokrivenu planinu te se nakon jučerašnjeg debakla protiv Bayerna može zaključiti da se pretvorila u ozbiljnu lavinu.

Kako je do toga došlo? Iskreno, ne znam. Pretpostavljam da je bio niz krivih odluka i postupaka, ne samo jedna kardinalna, iako je bilo i takvih (Suarez pa Messi). Za mene je prva neobičnost bila u odlasku (ne svojevoljnom) svojevrsnog fundamenta u stvaranju Barcelonine igre – Xavija. Jest bio u godinama, ali takva ikona, vođa na terenu, autoritet, kojeg su apsolutno svi poštovali i divili mu se, morao je otići preko noći. Slična se stvar dogodila s Iniestom, zahvalnica igraču koji je po svim kriterijima logičnosti morao ostati u klubu. U klubu koji se uvijek dičio sjajnom akedemijom, imati takav duo, kakav Španjolska vjerojatno neće imati sljedećih 50 godina, na kojem možeš odgajati nadolazeće generacije veznjaka, onako to sve epski prosuti. Neshvatljivo.

Ispada da su u klubu bili dužni čuvati samo one koji su, vrijeme će pokazati, od svih tih ‘zaštićenih’ trebali biti najmanje zaštićeni. Evo ih, igraju još uvijek. I nisu loši, ali za ekipe koje igraju u Ligi prvaka, za onu ambiciju koju Barca ima pred početak svake sezone – TO NIJE DOVOLJNO. Ma ni blizu.

Pa ta sklonost megalomanstvu, idemo kupiti ono najskuplje što se nudi, nema veze što nam ne treba, mi to možemo. I onda te megalomanija odvede u ponor, a tamo, u nekoj mračnoj ulici, kao da uvijek čeka Bayern. Nakon onih sramotnih 8:2 prije dvije sezone, mislilo se da ne može gore, ali to je vrag u životu, uvijek može gore. A sinoćnjih 0:3 na Camp Nou, protiv istog protivnika, to je po svemu osim po rezultatu bilo i gore. Prvi put u povijesti u Ligi prvaka, Barcelona nije uputila šut u okvir. I to kod kuće. Protiv ekipe koja je izgledala kao da i nije onako našpanana i napaljena kako je bila u tom znamenitom četvrtfinalu.

Na poluvremenu sam slušao Matthiasa Sammera, legendu BVB-a i Njemačke reprezentacije, on je onako jednostavno, gotovo s tugom u glasu zaključio – Bayern je za klasu bolja momčad. Ljudima je žao, žele gledati pravu Barcelonu, a nje niti u tragovima, možda pojedini bljeskovi, prije svega sjajnog Depaya, ali definitivno premalo za prolaznu ocjenu.

Gledajući izvana i neimati uvid u stvarno stanje sve se svodi na spekulacije. Ono što je očito, klub je kroz par sezona profiltrirao mnogobrojne igrače, a u tom moru neki su sasvim sigurno veliki igrači, koji se tamo nikako nisu mogli izraziti. Griezmann, Coutinho, samo su neka od imena koja su plivala u prosječnosti unutar nekog teško shvatljivog sustava, koji kao da iz sezone u sezonu ima sve manje smisla. Gledaš jučer Luuka de Jonga, i tako malo, razmišljaš o životu. Shvaćaš kako im je potreban Kun Aguero. I onda nova zatečenost – čekaj malo, pa taj ima isto ili približno godina koliko su imali Iniesta, Xavi i Suarez – kada su im se zahvalili. S tim što je još skloniji ozljedama.

Koji je zaključak? Da je ovo sve kraj jedne ere, što je i normalno, ništa ne traje vječno. No ozbiljan je problem i bojazan, kako će izgledati nova..