Niko Kranjčar danas je dirnuo cijelu hrvatsku javnost svojim govorom na komemoraciji i sprovodu svoga oca Zlatka Cice Kranjčara.
Ono danas u hotelu Westin bilo je nešto istinski nevjerojatno, toliko je količine ljubavi bilo u onom tekstu koji je složio Niko. Toliko težak govor, a opet tako jednostavne riječi. Složit ćete se sa mnom da vjerojatno nitko od ljudi tko je poslušao taj govor, bilo u nekoj gužvi u Zagrebu, ili možda u kutku neke sobe ili nešto slično, teško je netko mogao ostati ravnodušan na Nikine riječi.
Cijelo vrijeme je bio pribran, kao da je to radio već masu puta, a sve je nasmijao s riječima…
„E moj Cicek, znam da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu i navući da javno budem intiman. Znam da se smiješ, jer znam da znaš koliko to ne volim.“
Cico može biti ponosan, zaista može. Jer dečko kojeg su toliko napadali prije desetak godina, danas je svima začepio usta i pokazao da je velik. Nebrojeno puta doživio je uvrede sa zagrebačke strane, nebrojeno puta ih je doživio sa one splitske, ali kako kaže ona stara: Nije se rodio onaj tko bi narodu ugodio.
Imam i jednu anegdotu sa svoje strane. I volio bih to ispričati. Godina je 2005., i već je ispucala fora da je Hajduk te godine zadnji put osvojio naslov. Hajduk dolazi u Slavoniju, jedno selo blizu Vukovara, Bogdanovci. Na mojim leđima 10 godina, dakle četvrti razred osnovne škole. Nisam niti dinamovac niti hajdukovac, jer uvijek mi je drago kada bilo koji hrvatski klub napravi veći uspjeh. Ali, tada je to bilo in, pogotovo što je Niko sletio s Maksimira na Poljud.
Sjetit ćete se, Splićani su tada bili nenormalno jaki. Đolonga, Vejić, Blatnjak, sve su to bila imena od kojih se ledila krv u žilama. I onda imate situaciju, dolaze oni u Slavoniju na rođendan kluba. Ja kao klinac jedva čekao da vidim Kranjčara koji je realno, tada bio prvo ime HNL-a, velika zvijezda. Izlazi on iz busa, ja ga škicnem, čekam da mi se potpiše na mali komadić papira.
A on doslovno ide od osobe do osobe, daje autograme i dođe do mene i kaže, hoćemo se i slikati? A ja ono, ej, veliki Niko stoji pored mene i slikamo se. Kakva luda sreća.
Kulturan, fino odgojen, ima sve manire kao i njegov pokojni otac i 15-ak godina kasnije. Jednostavno, Niko je oličenje skromnosti, kao što je naveo danas, zagrebačke gospoštine… Jer, ostao je jednak i kada je sa 19 godina postao kapetan Dinama i kada je harao engleskim travnjacima. I danas. Danas posebno, bravo tata Cico…