U doba kad malo što sportskog sadržaja pronalazimo na našim TV ekranima, odlučili smo se na serijal od pet tekstova o pet najvećih suvremenih trenera po našem izboru koje potpisuje novinar Sport Kluba Ivan Blažević

Od svih aktualnih trenera u nogometnom svijetu, rijetko kojem se pripisuje toliko malena količina zasluga i referenci u raznoraznim tekstovima u odnosu na njegove uspjehe kao u slučaju Antonia Contea.

Ovaj 50-godišnji stručnjak rođen u Lecceu ima uistinu zanimljivu karijeru, kako igračku, tako i onu aktualnu trenersku. U prvoj navedenoj promijenio je samo dva kluba, započeo je ondje gdje je i rođen, šest sezona nosio je dres Leccea, a zatim se čak 13 godina zadržao u Juventusu. Bila je to uistinu snažna momčad – Del Piero, Zidane, Nedved, Trezeguet, impresivan popis nastavlja se i dalje… no Conte je od samih početaka bio nezamjenjivi član ekipe i jedan od vođa na terenu. Krasile su ga tipične odlike veznjaka s defanzivnim sklonostima – što nije imao u nogama, nadoknađivao je glavom, ali i plućima.

Nažalost po njega, klub za koji je davao sve riješio ga se na vrlo ružan način – Fabio Capello je po dolasku iz Rome sa sobom doveo tada možda i najboljeg zadnjeg veznog na svijetu – Brazilca Emersona, pa za tada 35-godišnjeg Contea više nije bilo mjesta. Rastanak je navodno bio prilično bolan i ostavio je veliku gorčinu u protagonistu našeg teksta. Bez ikakvog razgovora i objašnjenja, Contea je dočekala samo obavijest vlastita agenta kako više nije poželjan. Jer kod hladnog, ali efikasnog stručnjaka Capella, za kompromise i stare zasluge mjesta nije bilo. Na kraju krajeva, nogomet je samo biznis, a trenerski samo jedan od poslova u tom svijetu, i Capello je to dobro znao.

Mnogi ljudi koji poznaju ili su poznavali Contea reći će da su takva i slična iskustva koja je prošao od ovog Talijana napravili čovjeka i trenera kakvog danas znamo – brzog na okidaču, bez dlake na jeziku, bez kompromisa, baš onakvog kakav je bio i Capello kad ga se trebalo riješiti. Problem je što Conte nije hladan – s kratkim živcima i svađalačkom naravi, Conte je čovjek s kojim je ponekad teško dijeliti svlačionicu, bez obzira što je trener.

Njegova karakterna crta koja ne dopušta drugo mišljenje i analiziranje vlastitih odluka očituje se u načinu postavljanja momčadi. Od početka karijere pa do danas, Conte igra s trojicom u zadnjoj liniji, postao je to njegov potpis u kojoj god sredini se našao. Čak i kad je stigao u Englesku, prenamijenio je Abramovičev Chelsea i složio ga po svom ukusu, po talijanskom štihu. No najbitnije od svega, rezultati nisu izostali, ne samo tada. Gdje god je Conte došao i koga god je vodio, u najmanju ruku se vidjelo znatno poboljšanje igre, a gotovo uvijek ono se očitovalo službenim priznanjem ili naslovom.

Već s prvim klubom kojeg je vodio, Barijem, osvojio je Serie B i izborio prvi razred talijanskog nogometa. Juventus – tri naslova prvaka, dva Superkupa i tri nagrade za trenera godine. Chelsea – naslov prvaka, FA Kup i nagrada za trenera godine. Trener godine bio je i prema izboru Gazzette i FIFA-e, a reprezentaciju Italije je vrlo uspješno predvodio do osvajanja skupine u kvalifikacijama za EURO 2016., na kojem je svladao Belgiju i Španjolsku, a onda na jedanaesterce ispao od Njemačke. Rezime je to kojem se možemo samo diviti. Dobar dio sezone je sjajno izgledao i na aktualnoj poziciji – njegov Inter je izgledao vrlo ozbiljno, poput momčadi koja doista može ugroziti tu dosadnu Juveovu dominaciju koja traje već gotovo čitavo desetljeće, no u posljednjih mjesec dana natjecanja uslijedio je veliki pad. Remi s Cagliarijem te porazi od dva najveća konkurenta, Lazija i Juventusa, udaljili su Inter od naslova prvaka.

Ako su čelnici Intera hladne glave, ovaj neuspjeh, ako ga se s obzirom na Juventus uopće može tako nazvati, neće koštati Contea glave, jer jasno je da s takvim trenerom Inter može do Scudetta.

U moru prednosti i vrlina i u nogometnom svijetu u kojem njegovo ime na klupi gotovo pa garantira najveće uspjehe, Conteova najveća mana ostaje dakle, njegova žestoka narav. Često se dobiva dojam kako svojim nastupima i gestikulacijama uz rub terena u redove svoje momčadi unosi više nervoze nego mirnoće, a njegovo konstantno prigovaranje na sudačke odluke graniči s potpunom iritantnošću. Izolirane incidente nema smisla ni nabrajati – od velike svađe s upravom Chelseaja zbog neslaganja oko pojačanja koja ga je koštala posla, do izbacivanja Icardija u drugu momčad zbog medijskog paradiranja njegove supruge i menadžerice Wande – Conteova je uvijek morala biti zadnja, a vjerojatno će i biti dok mu i ovo zanimanje ne dosadi pa sve skupa potjera u neku stvar. Jer to je Antonio Conte – ili po njegovom ili nikako!