Slijedi li MRAČNO DOBA? Ne, imam rješenje za spas!

Vedran Ljubej 9. svi 20199:53 > 9:55
Dan Mullan/Getty Image

Tako mi lijeve kopačke Lucasa Moure, imam ideju koja će spasiti svjetski nogomet od ERE STRAHA u koju će, nakon sinoćnjeg ludila, neminovno upasti...

Teško je bilo usnuti protekle dvije noći. Čak i ajmoreć neutralan promatrač poput mene imao je velikih problema s procesuiranjem viđenog u uzvratima ovogodišnje Lige prvaka.

Kao da su svi sudionici nekoliko sati ranije proveli u amsterdamskim coffee shopovima, ispisana je priča kakvu bi ti isti sudionici imali ozbiljnih problema ponoviti i kad bi Hollywood odlučio uložiti koju stoticu milijuna. Za film po istinitim događajima.

Ne bi to ludilo mogli ponoviti ni iz pedeset pokušaja!

Zapravo, kad dublje razmislim o ovome što sam upravo napisao – mogućnost da Hollywood tu namiriši neke pare uopće nije isključena. Američka filmska industrija pali se na utržive sportske priče, a liverpulska i amsterdamska bogme su utržive!

Jučerašnji spektakl bilo je totalno audio-vizualno uranjujuće isustvo zbog kojeg sam se svakih desetak minuta naježio. Navijanje kakvo su ponudili Ajaxovi navijači, suludo otvoreni nogomet kakvog su u završnici ponudili njihovi igrači…

Uh kako sam se radovao finalu na Wandi, završnici između dvije najbolje navijačke skupine među elitnim klubovima, dva igračka stila koji osvajaju… pa ta utakmica nije nikako mogla biti loša! Ajde pokušajte zamisliti da Kloppov Liverpool i ovakav Ajax odigraju šahovsku partiju, utapajući se u zamornim taktičkim postavkama?! Jednostavno, ne ide.

To bi bilo najbolje finale ikad, utakmica koja bi evoluciju nogometa dodatno ubrzala. Jer, kako ste i sami primijetili, sve je više trenera spremnih u svoje momčadi ugrađivati izuzetno rizičan, ali u dubini vrlo racionalan koncept poimanja strategije igre. 

Iz takvog pogleda, na oduševljenje masa zalijepljenih za TV ekrane srijedom i utorkom, dolazi obilje golova i uzbuđenja. Ooo, kakvo li uzbuđenje!!

Kako zaspati s akutnom tahikardijom?

Kako dohvatiti carstvo snova kad se na unutrašnjosti umornih kapaka lopta, evo, već stoti put, projicira u Ajaxovoj mreži. Prvi hat-trick jednog Brazilca u polufinalu Lige prvaka. Nije to napravio Ronaldo Nazario, nije ni Rivaldo, bogami nije ni Ronaldinho, a svakako nije Neymar.

Kad je Lucas Moura, onako mućki i bez kajanja, ugurao loptu u doslovno posljednjoj sekundi, užas se spustio na Cruyffovu arenu i u dnevne sobe diljem svijeta.

Izgubljeno je to ‘idealno finale’, ali možda i još nešto puno, puno više: učinci tog nevjerojatnog Tottenhamova preokreta mjerit će se jednom drugom valutom:

https://twitter.com/AFP_Sport/status/1126232567601094662

Nakon apsolutnog šoka koji je diljem globusa izazvao nikad brutalniji poraz jedne momčadi na ovako visokoj razini, svi stručnjaci svijeta najprije će postaviti sljedeće pitanje:

Zar se to nikako nije moglo izbjeći?!

Evo vam dolje tweeta s Mourinhovom izjavom. Bi li njegov ‘autobus’, kojeg sam još prije nekoliko tjedana toplo preporučio Ajaxu (i obratno), primio takav gol kad se on nikako primiti smio nije? Bi li se to dogodilo Guardioli? Ijednom treneru latinoameričke provenijencije?

Je li to Ten Haag mogao nekako spriječiti, bilo tko u momčadi Kopljanika? Jesu li morali onako otvoreno jurnuti po treći gol kod za njih još uvijek povoljnih 2-2? Zar nisu mogli biti malo oprezniji, kako im se zaboga moglo dogoditi da se igrač koji im je ranije uvalio dva komada, ušeće u kazneni prostor u sekundama kada ga je samo trebalo čvrsto zahvatiti rukama i poravnati sa zemljom? Što je jedan crveni karton u kontekstu TERORA koji je uslijedio…

Ta pitanja potpuno su neizbježna, ali njihovo opetovanje moglo bi redefinirati pogled na nogomet kojemu smo svjedočili proteklih dana.

Nažalost, plašim se u kojem smjeru će otići ta refleksija prema budućnosti. Mourin projektil urezat će se duboko u sjećanja sviju, utakmicu je gledao cijeli svijet, mnogi će iz tog šokantnog trenutka izvući instinktivno samorazumljivu pouku – RIZIK JE ZLO!

I zbog toga me, samo nekoliko sati nakon svih onih ‘trnaca’, sada diljem tijela hvata jeza…

Slika Ajaxovih igrača kako nepomično leže na travi, kao da su šarcom pokošeni, kadar je kojeg će biti teško izbaciti iz glave. Slijedi li nogometu, zbog te slike, ERA MRAKA?

Zbog bolnog prizora koji izaziva muku i kod običnih promatrača, uvjeren sam i kod protivnika.

Od takvih trauma mnogi se ne oporave cijeli život, a neutralce sa simpatijama prema svemirskom nogometu ta trauma mogla bi dovesti do odustajanja od paradigme koja je obećavala ludo uzbudljivu nogometnu budućnost!

Hoće li se gazde u Uefi i same zabrinuti zbog onog što se jučer dogodilo i utjecaja koji bi KOLEKTIVNI STRAH od ovakvih čisto sadističkih poraza mogao izazvati kod sadašnjih i budućih ideologa nogometa?

Trebali bi.

Zabrinuti se i odmah početi razmišljati o reakciji. O rješenju, poticaju, motivu za očuvanje momčadi s junačkim stavom, suludo nekalkulantskih ekipa poput Ajaxa, koje će odigrati 540 minuta najboljeg napadačkog nogometa kojeg je kontinent možda ikad vidio, samo da bi ih na rubu od raja dohvatila Koščeva oštrica…

Kako spasiti njihovo nasljeđe, kako izbaciti strah iz kostiju onima koji su možda i htjeli preustrojiti svoje akademije i nogometne poglede prema tih beatificiranih 4-3-3, ali sada će ipak odustati? 

Ne brinite, IMAM IDEJU!

I poslat ću je, tako mi lijeve kopačke Lucasa Moure, ovih dana na adresu krovne europske nogometne organizacije. Zapravo, da budem maskismalno siguran, osobno ću im na ruke dostaviti svoju detaljno razrađenu zamisao u pismenom obliku!

RJEŠENJE je – FOND za teške poraze!

Kad bi Uefa dio ogromnog kolača za Ligu prvaka odvojila kao sredstva za situacije teško podnošljivih poraza poput ovog, što je u poker svijetu poznato kao Bad Beat Jackpot, uvjeren sam da bi mnoge ekipe rado riskirale kao što je to cijele ove sezone činio hiper-romantičarski Ajax!

U tom sustavu, što bi poraz bio teško probavljiviji, financijska kompenzacija bila bi izdašnija. Tako bi amsterdamski junaci nakon zastrašujućeg sinoćnjeg ispadanja mogli izliječiti krvareću dušu izdašnom nagradom.

U konkretnom slučaju, predlažem da ona bude jednaka financijskom stimulansu koji čini razliku između pobjednika i poraženog u polufinalu, odnosno 15 milijuna eura!

A moglo bi se razmisliti i o određenim natjecateljskim beneficijama.

Na taj način, momčadi bi imale motiv igrati “do jaja” čak i kad je ulog stravičan, nogomet koji bi se gledao bio bi još bolji, zanimanje za isti veće, gledanost u konstantnom porastu, zarada Uefe nabujalija…

Svi bi imali neku korist, nogomet bi nastavio cvasti, a defenzivne, strahom opstruirane strategije igre zavijek otišle u prošlost!

No, neću vam do kraja razložiti zamisao, nisam ni ja baš toliko lud! Nešto treba sačuvati i za ovu gospodu.

Stoga, kad sljedeće sezone ugledate vijest o ovoj novotariji u natjecanju od kojeg vam zazubice rastu, nemojte zaboraviti gdje ste najprije pročitali ideju 🙂