Iznimno važan dio priče o proboju Samuela Kolege među najbolje slalomaše Svjetskog kupa je i iskusni slovenski trener Pavel Grašič koji nije krio zadovoljstvo nakon trećeg mjesta svog štićenika u Madonni di Campiglio, ali istovremeno brzo je okrenuo novu stranicu.

“Ne mogu sada. Treniramo”, odgovorio je Pavel Grašič na poziv kolega sa slovenskog Sport Kluba u četvrtak ujutro. Bio je na stazi nešto poslije sedam sati, iako je finalna vožnja slaloma u Maddoni di Campiglio, gdje se 25-godišnji Samuel Kolega popeo na treću stepenicu, završila u srijedu u 21.30 sati. Potom je iskoristio vrijeme za preseljenje u slavni Adelboden.

Kolega je postao četvrti hrvatski alpski skijaš koji se plasirao na postolje Svjetskog kupa, treći u slalomu. Očekivano?

“Iskreno, u početku sam sumnjao. Ali kad sam ga s godinama upoznao, shvatio sam da na određenim područjima ima vještine skijaša s pet zvjezdica, a na drugim razinama vještine skijaša za mjesta između 40 i 50. Dakle, na početku, Stvarno nisam mogao zamisliti da će sve doći u ovom smjeru,” odgovara 72-godišnji trener iz Tržne koji već četvrtu sezonu brine o hrvatskom slalomašu. Prvo je trebao biti trener bratu Eliasu, ali je on zbog teških ozljeda bio prisiljen prekinuti karijeru. Na dužnost je došao nakon konačnog umirovljenja Ante Kostelića.

Kada govori o novom heroju hrvatskog skijanja, ističe njegove snažne radne navike. “To je vrlo visoka razina pristupa treninzima i paralelne prilagodbe u privatnom životu. Zbog toga je i napredovao iz sezone u sezonu. Prošle sam godine prvi put primijetio da smo zašli u slijepu ulicu. Bilo je mnogo kolebanja, ali ne iskoraka. Zato smo ove godine odlučili napraviti neke dodatne promjene. Kao trener imam određene vještine, ali ne znam sve, pa sam složio momčad od koje sam očekivao raznovrstan doprinos i, u konačnici, rezultatski napredak. Uvjeren sam da su stručni dodaci pridonijeli konačnim rezultatima“, objašnjava Pavel Grašič.

Na sudjelovanje je pozvao Mojmira Fliska koji se bavi brojnim inovacijama na skijaškoj razini te renomiranog demonstratora Sandija Murovca ​​od kojeg je obećao pomoć na razini skijaške tehnike. “Zajedno smo vukli kola naprijed. Vidjelo se to već u pripremnom razdoblju. Prvu potvrdu dobili smo u Leviju (9. mjesto; op. a.). Ipak, tada nisam razmišljao o pobjedničkim postoljima,” kaže Grašič, zadovoljan što je Kolega u tjednima nakon prvog slaloma podigao razinu skijanja i prije svega poboljšao svoj učinak na stazama. To je bila njegova greška, a kontrola skije na nešto ravnijim dijelovima nikad nije bila upitna. „U Maddoni di Campiglio iznenadio je mnoge ljude, vjerojatno i sebe, skijanjem na stazi“, smatra trener.

U Hrvatskoj je već dugi niz godina na snazi ​​pravilo jedan natjecatelj – jedan tim. To znači da svaki skijaš ima barem svog trenera i servisera. Ipak, dolaskom Sergeja Komarova, s većim brojem visoko tehnički orijentiranih skijaša, došlo je do učinkovite integracije. “Zapravo, to je sada jedna ekipa, u kojoj dečki imaju različite programe. Učinci ovakvog pristupa su vrlo pozitivni. Dečki se jako dobro razumiju, bodre, a treneri si pomažu i nadopunjuju se“, kaže stari znanac hrvatskog skijanja u kojem je svojedobno radio s Nikom Fleissom.

Na pitanje bi li ovakav koncept odgovarao slovenskom alpskom skijanju, Grašič, koji je ostavio dubok trag i u domovini, odgovara: „Individualni pristup je svakako prednost. Zašto? Trener može biti fokusiran na sve detalje. Trening, kondicija, zdravlje… Vidi sve. Skijaš dobiva stvarnu i trenutnu povratnu informaciju. Zato tvrdim da je individualni pristup jedini pravi put do uspjeha. U Hrvatskoj, Sloveniji… Bilo gdje. Ali i tim mora stajati u pozadini.”