Prije točno 40 godina, Sarajevo je ugostilo preko 2500 natjecatelja i službenih osoba te pod palicom pokojnog Juana Antonia Samarancha, na 12 dana postalo apsolutni centar svijeta.

U Sarajevo je te zime u veljači 1984. stigao do tada rekordan broj sportaša iz čak 49 država, a prvi je put natjecanje održano u isto toliko sportova. Ipak, na ovim se Igrama u više navrata posebno istaknulo umjetničko klizanje. Sanda Dubravčić i četrdeset godina kasnije ne propušta istaknuti koliko joj je značilo paljenje olimpijskog plamena, a ni sjajno 10. mjesto nije ostalo nezapamćeno.

Dok se na prostoru Ex-Yu nju najviše pamti, svjetsko su umjetničko klizanje na tim Igrama promijenili Jayne Torvill i Christopher Dean. Dramatičnim Bolerom oduševili su sudce i stigli do rekordne savršene ocjene (6.0 od svih 12 sudaca). Od tada, za njih, a i za stanovnike Sarajeva 14. veljače nije Valentinovo, već kako su ga sami prozvali “Dan Bolera”. Ovaj je plesni par u svom Nottinghamu te 1984. dočekan na način koji je inače rezerviran samo za osvajače nogometnih i ragbi naslova, a dobili su i svoj trg, također pogađate, ‘Bolero Square’.

Ove su se godine, na Dan Bolera i 40. obljetnicu legendarnog nastupa, Torvill i Dean vratili u srce BiH i pred punim tribinama Dvorane Skenderija kratkim nastupom obilježili taj veliki dan.

Iako te, sad već davne 1984. nisam bila ni u planu, njihov sam nastup ovog puta pratila uživo s tribine ruševne Skenderije. Tribine koje se već pomalo raspadaju ugostile su stotinjak ljudi, koji su se u društvu najvećeg klizačkog plesnog para svih vremena, došli prisjetiti Olimpijskih igara. Na velikom je ekranu prikazan cijeli nastup Britanaca u ljubičastim kostimima nakon čega je uslijedila kratka koreografija Torvill i Dean uz mlade bosansko-hercegovačke klizačice.

Iako dobro popraćen, uz brojne novinare i kamere najvećih svjetskih medija, događaj nije bio na nivou koji bi priličio ovakvoj obljetnici. Sasvim je jasno da je na ovim prostorima danas teško uspješno i adekvatno organizirati i puno manja događanja, a kamoli Olimpijske igre. Sarajevo i regija se ovog mjeseca vraćaju 40 godina unazad, u neka sasvim druga vremena. Upravo zato cijenim činjenicu da sam se bez obzira na to što je nastup legendi, prema riječima publike, bio “siromašan”, imala priliku naći se tamo.

Pri silasku s leda ove je srijede Torvill i Dean dočekala, sada već gospođa Elma Krasny. Baš je ona te 1984. kao šestogodišnjakinja skupila cvijeće koje su sjajni Britanci dobili nakon nastupa. Njihov su nastup pratile i trenerice zagrebačkih klizačkih klubova, Ivana Jakupčević Marinković (i sama olimpijka iz Nagana 1998.) te Ivana Petljak Gagro koje su nastupile na otvorenju Igara s nepunih deset godina. One su se u Sarajevo 40 godina kasnije vratile sa svojim natjecateljima.

Sreća s kojom sve one prepričavaju dogodovštine od prije četrdeset godina, uzbuđenje koje svi u Sarajevu osjete kad se sretnu s Vučkom i olimpijski krugovi diljem grada, ono su što prenosi emocije iz olimpijskog Sarajeva i na mlađe generacije. Ono što se danas čini nevjerojatnim i nezamislivim, može se proživjeti i prenijeti samo na taj način i zato vi, ‘stari’, samo pričajte, a na nama mladima je da slušamo i maštamo…