Svi znamo za Goranov Wimbledon. Ne treba ni spominjati koje godine. Tko bi mogao zaboraviti jedan od najvećih sportskih podviga uopće. No nije to bio jedini slučaj kada su hrvatski predstavnici (i predstavnice!) zablistali u All England Clubu...

Zaista su čuda radili Hrvati i Hrvatice na Wimbledonu. Osvajali su turnir kao autsajderi, rušili brojne favorite, uništavali snove Britanaca (više puta), postajali glavna priča svjetskih medija… Bacali su nas u trans i jednako energično u očaj, zbog njih smo se smijali i plakali. O, kako smo se samo radovali.

Pogotovo te 2001. godine. Goran Ivanišević tada je okončao svoju desetljetnu odiseju travnjacima All England Cluba tijekom koje je skupljao utješne „tanjure“ u finalima s Agassijem i dvaput Samprasom, da bi napokon dohvatio sveti gral, taj pokal namijenjen pobjedniku o kojemu je maštao od 1988. godine kada je kao šesnaestogodišnjak, balavac, debitirao porazom u prvom kolu od Amosa Mansdorfa.

U današnje vrijeme nezamislivo je ono što je Goranu uspjelo. Kada su od njega svi već bili odustali i od njega ruke digli, kada je na 125. mjestu svjetske ljestvice ozbiljno razmišljao o mirovini, zahvalio je organizatoru na uručenoj pozivnici, odigrao turnir života i napokon ispunio svoj san. I ne samo svoj, već i san vjerojatno svakog Hrvata. U domovini i izvan nje.

“Fala k**cu, Gorane“, pisalo je na jednom od transparenata na dočeku u Splitu. Malo su kada neke tri riječi bolje opisale splitsko stanje uma, spremnog i u trenutku nečijeg životnog dostignuća benevolentno mu prigovoriti da je mogao to i malo ranije napraviti.

Jonsson, Moya, Roddick, Rusedski, Safin, Henman, Rafter. Taj popis ima da znate i ako vas netko probudi usred noći. Pobjednička proslava skidanjem majice kao da je napadač koji je zabio gol u finalu Svjetskog prvenstva, Teletubbiesi i brojna praznovjerja, trodnevno polufinale s Henmanom i kiša koja je spasila Gorana kada je već bio otklizavao u sudbonosni poraz i za kraj finale s Rafterom igrano u ponedjeljak, u najboljoj atmosferi ikad stvorenoj na turniru, gotovo pa nogometnoj. Sve su to sličice koje su se urezale u kolektivnu svijest hrvatskog naroda.

Koliko je Ivaniševićev podvig prodrmao javnost i izvan teniskih i sportskih okvira dovoljno govori činjenica da je samo par godina kasnije snimljen i film inspiriran tim njegovim čudesnim wimbledonskim ljetom 2001. godine…

Kada se Goran napokon popeo na teniski Mount Everest, znalo se da ni jedan hrvatski tenisač ni tenisačica taj trenutak nikad neće moći nadmašiti.

A nije da nisu bili blizu.

Najbliže je stigao Marin Čilić koji je 2017. godine igrao finale protiv Rogera Federera. Izbacio je Bautistu Aguta, Mullera i Querreyja na putu do završnice. Netko će reći da je imao lagan ždrijeb, ali Bautista je koju godinu kasnije igrao i polufinale Wimbledona, a ostala dvojica su u “primeu“ bila nezgodna na travi.

Marin je tijekom ta dva tjedna bio sjajan, poletan, lepršav. “Mirisalo“ je na US Open 2014., no prava je šteta što su ga u finalu strašno izmučili žuljevi na stopalu. Meč nije bio kompetitivan, lako je to riješio Federer, no Marin je zaradio simpatije teniskog svijeta jer nije htio predati meč.

Nije samo tada Čilić bio blizu wimbledonske slave. Generalno je tijekom cijele karijere imao dosta uspjeha na tom turniru, skupio je 31 pobjedu uz samo 13 poraza. Sve tri godine uoči tog finala 2017. gubio je u istoj fazi – četvrtfinalu. Dvaput od Đokovića i jednom od Federera. Čak je 2016. imao Federera u šaci, vodio je 2-0 u setovima i par meč-lopti u četvrtom setu, a i protiv Đokovića je 2014. imao 2-1 u setovima… Drame nikad nije nedostajalo kad bi Marin igrao na travi Wimbledona. Sjetimo se samo kako je Querreyja jedne godine dobio 17:15 u petom setu, pa Isnera 12:10, a od Haasa je izgubio 10:8.

Ako se zadržimo na singlu, tri puta smo još imali Hrvat(ic)e u polufinalu. Nikola Pilić zapeo je nadomak finalu davne 1967. godine, netom prije nego što se zakoračilo u Open eru. Pao je veliki Roy Emerson u osmini finala, no jači je bio John Newcombe koji će kasnije i osvojiti turnir.

A na spomen Hrvatica i Wimbledona prva je asocijacija Mirjana Lučić. Popularna Mikica je 1999. kao maloljetnica senzacionalno dogurala do polufinala pobjedivši između ostalih i veliku Monicu Seles na tom putu. Čak je uzela i set Steffi Graf, ali u finale ipak nije mogla. Tko zna kako bi se njezina karijera, ali i život, dalje razvijali da se nekako domogla završnog susreta.

“Baby Goran“, tepali su tako Mariju Ančiću kada je 2002. zabezeknuo Federera u prvom kolu. Dugo godina, sve do Rafaela Nadala 2008., Mario je bio posljednji igrač koji je pobijedio Federera u Wimbledonu.

Dvije godine kasnije, dakle samo tri nakon Goranove 2001., Ančić je stigao tako blizu finala. Na istom turniru gdje ga je tih dana umirovio Lleyton Hewitt, Mario je dobio Hornu, Benneteaua, Hrbatyja, Malisse mu je predao, a onda je u četvrtfinalu rasturio Tima Henmana nasred Centralnog terena.

“Opet ti Hrvati“, sigurno je ogorčeno promrmljao Henman nakon što mu je propao i posljednji ozbiljan pokušaj da osvoji najvažniji turnir života.

Nažalost, u polufinalu je Mario pao protiv Andyja Roddicka koji je godinu ranije osvojio US Open i postao svjetski broj jedan. Bio je to tijesan meč uz nekoliko kišnih prekida i naš je tenisač sljedećeg dana poražen u četiri seta. Kasnije tog ljeta Ančić će s Ivanom Ljubičićem uzeti olimpijsku broncu u Ateni i tako će krenuti njegov uzlet do topa 10 dvije godine kasnije.

U Wimbledonu je, osim te 2004. godine, Mario imao još pamtljivih i dojmljivih nastupa. Spomenusmo već rušenje Federera 2002., ali imao je on i juniorsko finale 2000. (izgubio od Mahuta), kao i još dva četvrtfinala među seniorima. Pamti se kako je 2006. eliminirao nadolazećeg Stana Wawrinku i onda Novaka Đokovića u osmini finala u pet setova, ili 2008. Davida Ferrera koji je tada bio top 5 igrač te Fernanda Verdasca 13:11 u petom setu nakon 0-2 u setovima. U oba slučaja u četvrtfinalu ga je zaustavio Federer, a zanimljivo je da mu je taj poraz od Švicarca 2008. bio posljednji nastup u All England Clubu. S jedva 24 godine na leđima. Kakva šteta.

E, da. Kad već sve tako lijepo navodimo, zašto ne podsjetiti da je, evo prije već okruglih 20 godina, Ančić u Wimbledonu igrao protiv – Nadala! Bilo je to u prvom kolu 2003. Tada je Nadal još bio nastupao uz dodatak “Parera“, po majčinom prezimenu. Čudili smo se kako je to mogao izgubiti jer Španjolci obično nisu bili nikakva prijetnja na travi, a Mario je godinu ranije školovao Federera. Eh, da smo samo znali tko je bio taj španjolski mulac…

Da zaokružimo priču oko pojedinačne konkurencije, recimo da smo u još tri navrata imali četvrtfinala. Odmah nakon osvajanja Roland Garrosa, Iva Majoli je 1997. ušla među završnih osam u Wimbledonu i propustila lijepu priliku protiv Ane Kurnikove, a u ljeto 2004. bljesnula je Karolina Šprem. Iste godine kada je Ančić igrao polufinale.

Karolina je tada iznenadila Venus Williams u drugom kolu za pobjedu koju kasnije nikad neće nadmašiti, i to nakon bizarne pogreške glavnog suca u “tie breaku” drugog seta kada je doslovno poklonio poen Šprem, što ni ona ni Venus u tom trenutku nisu registrirale. U četvrtfinalu protiv Lindsay Davenport naša tenisačica nije imala šanse. Već s 20 godina Šprem je već bila ušla u top 20, ali se nekako vrlo brzo i ugasila.

I konačno, 2009. četvrtfinala se dočepao i Ivo Karlović. Pobijedio je Tsongu i Verdasca pa ispao od koga drugog nego Federera. Roger ga je zaustavio u osmini finala 2004., a Andy Murray u istoj fazi 2015., međutim najznačajniju pobjedu ne samo na Wimbledonu, nego i u cijeloj karijeri, “Doktor Ivo“ ostvario je 2003. godine. Tada je kao 203. igrač svijeta šokirao u prvom kolu branitelja naslova Hewitta. To mu je pokrenulo karijeru, plasiralo ga na tenisku mapu.

Ljubičić nažalost nikad nije dogurao dalje od trećeg kola, premda je kao junior igrao finale (izgubio od Vladimira Volčkova 1996.), Donna Vekić, Petra Martić i Ana Konjuh igrale su najdalje u osmini finala, no to se možda promijeni već ove godine. Donna je igrala finale Berlina, a bome i Petra itekako zna igrati na travi.

E, sad tu dolazimo do ostalih konkurencija u kojima smo također bili vrlo uspješni. Muški i ženski parovi, miks i juniori.

Rekosmo već za Ljubičićevo i Ančićevo juniorsko finale Wimbledona, ali to nije bilo sve. Nikola Mektić i Mate Pavić prije dvije godine osvojili su Wimbledon, baš kao i Ivan Dodig s Latishom Chan u miksu 2019., a trijumfirali su još Jelena Kostanić (1998.) i opet Pavić (2011.) u juniorskim parovima te Mili Poljičak u singlu prošle godine.

Finala su, pak, gubili Mektić i Pavić prošle godine, Pavić i Dodig još po jednom s drugim partnerima, Pilić s Borom Jovanovićem 1962. te Lučić i Mahesh Bhupathi 1998. Silvia Njirić i Ana Konjuh s partnericama su izgubile juniorska finala dubla.

Dakle, kad zbrojimo sve moguće konkurencije i uzraste Hrvatska ima šest osvojenih Wimbledona i još deset finala, a gledajući samo pojedinačnu konkurenciju tome dodajemo još tri polufinala te pet četvrtfinala. A o individualnim fantastičnim pobjedama i zarađenim naslovnicama svjetskih medija da ne govorimo.

Nema sumnje, Hrvatska i Wimbledon vole se javno. Ne kriju svoju ljubav. Nek’ se ona razbukta i ove godine. Možda s nekim novim glumcima i glumicama u glavnim ulogama.

Cijeli turnir kao i prethodnih godina možete pratiti samo na Sport Klubu. Turnir počinje 3. srpnja, a završava 16. srpnja.

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub i ubuduće će moći pratiti na Telemachu, Total TV-u, OptiTV-u i preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima.