Zagrebački tenisač u središtu je pozornosti zbog nevjerojatnog tenisa kojeg pruža. Kako je do toga došlo i gdje su mu limiti?

U kolovozu 2014. godine prvi put smo čuli konstrukciju koja će vam danas, sutra i sljedećih nekoliko godina izlaziti na sve otvore. Borna Ćorić je mini Đoković. Izrekao ju je jedan od najvećih trenera u povijesti, Brad Gilbert. Čovjek koji je vodio Agassija, Murraya i Roddicka. 

Čovjek koji nešto ipak zna.

E pa mini Đoković izborio je prvo finale s pravim Đokovićem, svojim prijateljem, svojim igračkim uzorom! Prvi njihov veliki meč u Borninom prvom Masters finalu. Teško je zamisliti da će im to biti jedini tog profila, jer u kakvom su trenutno izdanju…

Ako ste možda propustili, drugi hrvatski tenisač pomeo je pod s Rogerom Federerom i prezentirao najveću kvalitetu tenisa koju smo od njega ikada vidjeli. Sve je krenulo još od susreta s Wawrinkom u prvom kolu kojeg je dobio u tri seta. Kako Stanko već dugo oscilira pa je nismo htjeli modelirati u spektakl.

No, igrom slučaja komentirao sam meč protiv Bradleya Klahna u drugoj rundi. Tada je Borna već izgledao monstruozno, nije mogao promašiti servis, a postavljao ga je po crtama. Jadni Amerikanac osvojio je tek četiri poena protiv početnog udarca, ali odmahnuo sam rukom – ma to je samo Klahn…

A što ćemo sada? Opće mišljenje po internetskoj zajednici tenisa jest kako je Federer na samrti i da Ćorić i nije odigrao baš tako kvalitetno koliko je Roger bio bez plana, ideje, bez brzine reakcije…

Nemojte da vas zavaraju te gluposti! Reći ću vam samo jedan podatak, a čine ga dva broja: 199 kilometara na sat i 78 posto! Prva se odnosi na prosjek prvog servisa, druga ja uspješnost njegova ubačaja. Na Sportklubovoj stranici ste, znači dovoljno ste inteligentni. Neću vas ponižavati objašnjavanjem značaja ovih podataka, a posebno njihove kombinacije…

Borna Ćorić potpuno je podivljao! Demonstracija nepogrešivosti kojom je poput čunjeva porušio Wawu, Delpa i Rogera na istom turniru, nije tek igra slučaja i poklapanje brzih uvjeta s ugodnim lopticama.

Zagrepčanin, naime, cijelu godinu servira i reternira na jednoj drugoj razini. Po ATP ratingu servisa je 18. na svijetu, ispred Thiema, Wawrinke, Lopeza, Dimitrova, daleko ispred Nishikorija…

Na reternu je 17., ispred Delpa, Thiema, Federera, Čilića! No, u sljedećem podatku pronaći ćete razlog zašto će Borna od ponedjeljka biti minimalno trinaesti igrač svijeta:

Na kraju 2017. bio je tek 74. po postotku osvojenih gemova na povratu. Znate li koji je sada, nakon cijele godine igranja na potpuno drugoj razini? DVANAESTI!

Tko zna bi li došlo do tih nevjerojatnih pomaka da baš tamo negdje pri kraju prošle sezone nije peti put u četiri sezone (!) promijenio trenera. Pravdao se tada pred javnošću koja ga je razapinjala kako je razmažen i s takvim karakterom nikada neće biti ni piko ni mikro Đoković…

“Ljudi ne znaju kako sam od tih pet samo jednom dao otkaz… Ja nikada ne krivim trenera za svoje rezultate”, govorio je u intervjuu kojeg još danas pamtim.

Istaknuo se tom prilikom vrlo racionalnim, malo pretrezvenim razmišljanjem za svoje godine, a posebno u odnosu na ugled kojeg je uživao u našoj teniskoj sferi.

Borna je bio deran koji je mijenjao trenere kao čarape, previše energije trošio na sponzoruše, servirao poput Sare Errani, imao beznadan forhend i prevruću glavu zbog kojeg bi već nakon 4 gema jednog običnog meča prvog kola bio iscrpljen kao da je devet sati radio na mjestu kontrolora leta u šangajskoj zračnoj luci…

Sve to zaokrenulo se u manje od 12 mjeseci. Došao je Ricardo Piatti, došao je i Kristijan Šnajder koji je s njime gotovo uvijek na turnirima. Ljubičić mu je postao menadžer i posložilo se sve što se moglo, a najveće čišćenje napravio je sam Borna u svojoj glavi.

“Uvijek sam naporno radio na treninzima. Rijetko ćete me vidjeti da ne dajem sve od sebe na treningu dapače, volim trening. Na neki način volim tu patnju!”, objašnjavao je jučer okupljenim novinarima koji su željeli saznati nešto više o njemu tek što je igrački ponizio miljenika šangajske publike. 

Novi Borna u 2018. više se nije nervirao nakon svakog promašaja, nije stiskao šaku i trošio energiju samobodrenjem nakon svakog osvojenog boda. Bio je to rijetko viđeni mentalni zaokret, a s vremenom je i otpisani forhend počeo nalikovati onome kojeg posjeduju top igrači.

Ma što nalikovati, pogledajte sažetke pobjede protiv Federera, što je činio svojim prednjakom. Savršena kontrola, savršen plasman, optimalna rotacija i fantastičan izbor pravaca! Borna je tijekom proteklog tjedna ponovno izgledao kao jedan od onih koji posjeduju nešto posebno, podsjetio je na razlog zašto su se ne tako davno trenerske veličine gurale koja će mu udijeliti veći kompliment i proreći ljepšu budućnost.

A budućnost je sada. Mini Đoković u prilici je svijetu, a najviše sebi samome, pokazati je li Brad Gilbert 2014. pretjerao.
Ili je možda bio preoprezan kada je dodao predmetak “mini”.

Borna neobično podsjeća na Novaka u velikom broju igračkih segmenata, no mnogi smatraju da je riječ tek o nepotpunoj kopiji. Po matchupu, Đoković je trebao biti noćna mora za našeg igrača, jer sve što radi čini se kubiranom verzijom Ćorića. Nije baš bilo tako u finalu Šangaja, iako je dojam kako je srpski tenisač manje-više rutinski odradio posao.

Nemojmo, ipak, suditi Borni po tom meču, barem ne po njegovu ishodu. Griješio je puno, ali je i napravio more fantastičnih stvari. U tri gema spašavao je break lopte izuzetnim potezima i globalno gledajući, odigrao je još jedan vrlo dobar meč. Mnogi bi se slomili kada je Đoković imao prilike za dvostruki break kod 2:0 u drugom, digli ruke i rekli:

“Jebiga, to je Nole, možda i najbolji ikad. Što ja tu mogu”.

Borna nije tako pristupio, već je prihvatio patnju i spremno dočekao stravičan pritisak pod kojim se našao. Potvrdio je da vrijedi ono što je o samome sebi ustvrdio ranije:

“Stvarno volim pritisak, koliko god ta nervoza nije ugodna. Ali, break lopta ili deuce kod 5-5… Ja ne mogu bez tog osjećaja“.

Tako se osjećaju svi šampioni ovog sporta, jer ako ne voliš adrenalin, nećeš biti hladan kada je potrebno. Nećeš imat onaj luđački fokus kakvog smo tisuće puta vidjeli u pogledu Đokovića kada bi imao nož pod vratom.

Borna je taj fokus usvojio praktički preko noći, između dviju sezona. Valjda jer je tako odlučio.
A znate kako je s tvrdim karakterima – kad oni nešto odluče…