Riskirao je 1998. godine da zbog teške ozljede kuka završi u invalidskim kolicima. Stavio se u službu Vatrenih, koji su osvojili prvu svjetsku medalju i najavili ovoj planeti dolazak velike nogometne reprezentacije.

“Nisam pobornik podgrijane juhe, ali nikad ne znaš što život može donijeti”, rekao je Slaven Bilić prije osam godina kolegi Antoniju Bakoviću na pitanje vidi li se još jednom na klupi Vatrenih.

U trenucima Dalićeve privatne krize, o kojoj je ponešto govorio tijekom proteklog tjedna u HRT-ovoj Americani, predsjednik HNS-a Marijan Kustić odlučio je pozvati Slavena Bilića na razgovor. Očito je prvi čovjek hrvatskog nogometa procijenio da bi “roker” mogao ponovno zasvirati na klupi reprezentacije. No, zbog svega što je Zlatko Dalić učinio za hrvatski nogomet, cijela je priča do posljednjeg trenutka pokušavana ostati daleko od očiju javnosti.

“Što će nam Bilić? Nije nigdje ništa posebno ostvario kao trener.” To pitanje, odnosno zaključak, brzo se zakotrljao hrvatskim portalskim bespućima. Njegov trenerski životopis doista nije impresivan i daje pravo na takvo propitivanje. No, Bilića nije moguće vrednovati samo kroz trofeje.

U svom prvom mandatu na klupi Hrvatske ostavio je reprezentaciji nešto puno vrjednije – generaciju igrača iz koje će Zlatko Dalić godinama poslije izvući maksimum. Kod Bilića su stasali “Vatreni 2.0”. Najprije ih je kao kapetan vodio Niko Kovač, potom Darijo Srna, dok je Luka Modrić dobio slobodu razviti se u jednog od najboljih veznjaka svijeta.

POVEZANO

Bilić o Modriću: Prvo ću popričati s Lukom, ja bih volio da nastavi!

Nogomet

14:15 0

Nogomet

14:15 0

Bilić se obratio javnosti: ‘Došao sam napraviti veliki rezultat, imam tri temelja za to!’

Nogomet

14:34 1

Nogomet

14:34 1

Kalvarija na bečkom Prateru, jedan od najbolnijih poraza u povijesti hrvatske reprezentacije, ostala je ožiljak koji nikada neće izblijedjeti. Ali upravo su iz tih suza i tog razočaranja rasli igrači koji će dvanaest godina poslije u Rusiji postati nositelji najvećeg uspjeha hrvatskog nogometa. Većina stožernih igrača svjetskog srebra bila su – Bilićeva djeca.

I danas ostaje dojam da bi Hrvatska bila prvak Europe 2008. godine da Martin Taylor nije brutalnim startom prekinuo karijeru Eduarda da Silve u trenutku kada je bio jedan od najboljih europskih napadača. Hrvatska je na tom Euru igrala dobar nogomet. Posebno protiv Njemačke u Klagenfurtu. Protiv Turske nedostajao je tek završni udarac, egzekutor. Nedostajao je Dudu, posljednji veliki golgeter kakvog je Hrvatska imala.

Nakon toga uslijedio je slobodan pad. Hrvatska se nije plasirala na Svjetsko prvenstvo 2010. godine, a atmosfera oko reprezentacije postajala je sve teža. Ipak, Bilić je u tim turbulentnim godinama imao zaštitu tadašnjeg “gazde” hrvatskog nogometa, čovjeka bez kojeg se praktički nije moglo funkcionirati. On je odlučivao o svemu, a rijetki su mu se usuđivali suprotstaviti. Jedan od doista malobrojnih bio je Zvonimir Boban.

Euro 2012. pokazao je da je i Bilićev ciklus dosegnuo svoj prirodni kraj. Šest godina na klupi reprezentacije ostavilo je dubok trag, ali i potvrdilo da svaka generacija i svaki izbornik imaju svoj rok trajanja. Ostao je upitnik nad 2008., što bi bilo kad bi bilo. No, ne bih svakako Bilića svrstavao u izbornike uz koje se može staviti predznak – minus. Može, ako se uspoređuje s Miroslavom Blaževićem i Zlatkom Dalićem.

Zato bi eventualni povratak Slavena Bilića bio mnogo više od obične smjene izbornika. Bio bi povratak čovjeka koji je stvarao temelje najveće generacije hrvatskog nogometa. Ali upravo zato mora paziti da ne upadne u zamku u koju lako ulaze veliki ljudi – da pokušava ponoviti prošlost. Jer drugi mandat gotovo nikada nije isti kao prvi. A uspoređivati se s Dalićevim rezultatima značilo bi krenuti u unaprijed izgubljenu utrku. Bilić ne mora biti novi Dalić. Dovoljno je ponovno biti – Slaven Bilić.

Treba pričekati Modrićevu odluku, koju vjerujem da Bilić zna. No, unatoč i tomu Bilić je svjestan da u kadru ima nekoliko mladih igrača, baš kao i prije dvadeset godina. Vušković, Gvardiol, Baturina, Petar Sučić – to je kvartet koji bi trebao nositi Vatrene u sljedećem razdoblju. Naravno, puno je tu još imena, svakako Luka Stojković, čiji se talent apsolutno više ne smije tratiti. Zašto jedan Mišić ili Livaja ili Petković ako budu u zadovoljavajućoj formi po Slavenovim kriterijima ne bi mogli odjenuti kockasti dres. Sve je to zalog da izbor ‘podgrijana juhe’ u ovom slučaju uopće ne mora biti loš.

Za početak, Bilić je najavio kud i kamo manju medijsku aktivnost od prvog mandata kada su ga doslovno u prvoj godini svi razvlačili. Bilić je po svim parametrima interesantan tip, s puno interesa, ne samo vezanih uz samo nogometnu igru i taktiku. Stvorio se u narodu narativ da samo Dalić i centar i desna struja mogu biti pod kockastim dresom. Već se i prije nego što će službeno postati šefom Vatrenih počelo prozivati da ‘nije dovoljno dobar Hrvat‘. Riskirao je 1998. godine da zbog teške ozljede kuka završi u invalidskim kolicima. Stavio se u službu Vatrenih, koji su osvojili prvu svjetsku medalju i svijetu najavili dolazak velike nogometne reprezentacije.

Srećom, nas samo zanima nogomet, a ne svi popratni sadržaji kojih je u posljednjim godinama bilo previše, i uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije. I zbog toga je najvažnije da novi izbornik bude hrabar, odvažan, da igraju najbolji, a garancija za uspjeh ne postoji.