Sportaši često govore da im je teže gledati utakmice nego ih igrati. Znam o čemu govore, i ja bih htio biti na terenu, ovako sam samo gledatelj, daleko od kuće...

Vrijeme se proljepšalo, sunčano je i prilično toplo, što ovdje znači da se temperatura podigla nekoliko mjesta iznad deset stupnjeva. Izašao sam u dvorište, napraviti nešto što je daleko od neodgodivog, samo kako bih zaboravio na sve što se događa kod kuće. Zbog proklete korone, situacija je dodatno lošija. Ovako ne mogu niti sjesti na avion i otići vidjeti kćer i familiju koja živi u Zagrebu, te barem pokušati nešto napraviti.

S druge strane, čak i da nema virusa, ne znam bi li to bilo izvedivo. Svjestan sam da, objektivno, ne mogu napraviti ama baš ništa. Mogu se samo nervirati i režati na sve oko sebe, što se zaista trudim raditi što manje, jer tako samo dodatno pogoršavam ove komplicirane trenutke. Uostalom i roditelji moje supruge su u Zagrebu, samo nekoliko ulica udaljeni od najgore jučerašnje slike sa svih portala. Oboje smo u istoj situaciji, svatko na svojem telefonu bjesomučno “okreće” brojeve i razgovara s rodbinom i prijateljima koji se mahom javljaju iz automobila u kojima sjede u strahu od novoga udara. Sportaši često govore da im je teže gledati utakmice nego ih igrati. Znam o čemu govore, i ja bih htio biti na terenu, ovako sam samo gledatelj, daleko od kuće. Potres u Zagrebu je i moj potres u Nottinghamu.

Susjed, koji zna što radim u životu, preko plota me pita za Premier ligu. Kako li je samo jednostavno zaboraviti na nešto što ti je do jučer bilo gotovo najvažnije. Nešto bezveze trkeljam, pričam o mogućim datumima nastavka sezone, o trenutačnoj situaciji, o Liverpulu i Unitedu… pravim se kao da znam nešto što ne može baš svatko znati. Odgovara mi pričati o bilo čemu drugom, samo da ne mislim na taj potres, koji je još dodatno zakomplicirao život ljudima u mojem gradu.

Materijalna šteta je prilična, ali svi moji još uvijek imaju krov, te što je puno važnije, i glavu na ramenima iznad koje bi taj krov trebao biti. Zgrade će se obnoviti, pukotine će se popraviti, sve će to biti kao novo. Mi vjerojatno nikad više nećemo biti kao novi. Patetično to sve ovako zvuči i trudim se napisati nešto pametno što ne bi tako bilo, ali nije jednostavno. I patetika nečemu služi, ponekad je tu riječ grčkog porijekla (pathetikos – osjećajan, strastan, sklon uzbuđenjima…) gotovo nemoguće izbjeći. Pretpostavljam da je ovo jedan od tih trenutaka. Drži se moj Zagrebe!