U 14:10 dvoboj za zlatnu medalju na Olimpijskim igrama igraju dvije najbolje reprezentacije turnira, dva velika rivala, Kanada i SAD.

Jedine do sad neporažene reprezentacije na turniru, nakon 5 odigranih utakmica. Utakmica je to koju su priželjkivali i kojoj su se nadali svi i prije nego je turnir počeo. Još prošle godine kada se stvorio “hype” oko turnira 4 nacije, ali i prije, kada je objavljeno da se NHL igrači vraćaju na Olimpijske igre, ali i prije.

McDavid i MacKinnon protiv Matthewsa i Eichela. Makar protiv Quinna Hughesa. Wilson i Marchand protiv braće Tkachuk. Celebrini protiv Jacka Hughesa.

Tako bismo unedogled mogli uspoređivati i tražiti razlike u detaljima ili osobnim preferencijama pojedinih igrača, ali činjenica je da su obje reprezentacije krcate superzvijezdama, iskusnima i mladima, nekima od najboljih igrača današnjice i budućim članovima hokejaške dvorane slavnih. Kanađane (i sve ostale na turniru) predvodi Connor McDavid s 13 bodova (2G, 11A).

Odmah iza njega je doslovno dječak, koji je možda najviše od svih kanadskih zvijezda na ovom turniru ukrao naslovnice, 18-godišnji Macklin Celebrini, 10 bodova (5G, 5A). Centar San Jose Sharksa igra briljantno na turniru, daleko iznad svojih godina i pokazuje ne samo vještinu i igračku inteligenciju, nego i ogromno, borbeno srce. Tu je naravno i ostala garda na čelu s MacKinnonom (4G, 3A).

Ne znamo još hoće li se za finale vratiti Sidney Crosby, koji se ozlijedio protiv Češke, ali se nadamo da hoće, nije isključeno. Amerikance predvode braća Hughes. Quinn s 1G i 6A te Jack s 3G, 3A. Jack Hughes je jedno od najugodnijih iznenađenja ove reprezentacije. Igra sjajno, kako i priliči prvom picku na draftu 2019. i igraču koji je u sezoni 22./23. imao 99 bodova u ligi.

Uz njih dvojicu je i kapetan, Auston Matthews, tihi vođa s 3G i 3A. I tu smo istaknuli sličnosti na ovom turniru. Prve razlike su na poziciji vratara. SAD ima uvjetno rečeno najboljeg vratara turnira, Connora Hellebuycka, 94.74% obrana i 1.23 prosjek primljenih golova. Hellebuyck je bio gotovo pa savršen. S druge strane, Jordan Binnington je na 91.36% i 1.74 prosjeku uz 1 “shutout”. I to djeluje odlično, ali se ne možemo oteti dojmu da je Binnington na turniru skloniji “popustiti”. Ipak, povijest nas uči da je Binnington predodređen za velike ukakmice, dok Hellebuyck baš u tim dvobojima malo “kiksa”.

Kanada je najbolje na ovom turniru dobila od petorice igrača koji su praktički iznijeli na svojim leđima cijeli napad: McDavid, Celebrini, MacKinnon, Crosby i Makar. No, bilo bi suludo podcijeniti Marnera, Reinhardta, Marchanda ili Benneta (Mr. Clutcha kako ga u NHLu zovu).

SAD se napadački činio nekako ujednačenije. Svatko je mogao bljesnuti u bilo kojem trenutku i odlučiti utakmicu. I tako je najčešće i bilo. Najprije Dylan Larkin i Tage Thompson pa Werenski, Boldy, Nelson… Amerikanci su napadački poput ameba. Kanada ima najbolji Power play igara, impresivnih 43.75% (7/16). Iako su Amerikanci odmah iza njih s 28.57% (4/14), ono po čemu se oni ističu je savršeni Penalty Kill. SAD je jedina reprezentacija sa PK-om na 100% (15/15), dok je Kanada na 72.73% (8/11). Netko će reći da je jedini “težak” suparnik SADu do finala bila Švedska u 1/4 finalu.

No, Amerikanci su to odradili na visokoj razini. Bilo jest gusto kada je Zibanejad odveo utakmicu u OT minutu prije kraja, ali SAD je pokazao hladnu glavu i Quinn Hughes svoju genijalnost. Sve ostale utakmice Amerikanci su odigrali na visokoj razini s jasnim ciljem: finale s Kanadom. Iako savršeni i bezgrešni nakon grupne faze, Kanađani su dva puta bili na rubu. Pobjeda protiv Češke 4:3 (OT) u 1/4 finalu i povratak sa 0:2 na 3:2 protiv Finske u 1/2 finalu pokazali su da Kanađani imaju svoje boljke, ali opet i da su nevjerojatno ustrajni i da do zadnjih sekundi ne odustaju.

Na kraju, bit će ovo i repriza (u ponešto izmjenjenim sastavima) turnira 4 nacije prije godinu dana. Tada je SAD slavio u grupnoj fazi, 3:2 u Montréalu, a Kanada uzvratila kada je najviše trebalo, u finalu u Bostonu, 3:2 (OT). Već su se tada uzburkale strasti, a sve je dodatno potpirivao odnos američkog predsjednika prema sjevernim susjedima, nešto što i dalje tinja i daje ovom dvoboju i društveno-političku dimenziju. Kao da nam nije već dovoljno zanimljiv.