Nakon dvanaest godina, Ivana Malobabić vratila je hrvatski ženski stolni tenis na olimpijsku scenu. I to ne bilo kako, nego sa stilom. Pripremila: Hana Cvijanović
Svoje prve Olimpijske igre izborila je s 43 godine, a način na koji je do njih stigla pokazuje da joj se definitivno nije ‘posrećilo’. Iako je u svibnju po prvi put igrala kvalifikacijski turnir, na njemu nije sve prošlo po planu.
“Na jutro polaska na kvalifikacijski turnir u Sarajevo probudila sam se s nekim čudnim osjećajem. Uzimam toplomjer i mjerim temperaturu 38… Bila sam šokirana, ne pamtim kad sam zadnji put imala temperaturu i eto baš na dan najbitnijeg turnira u zadnje četiri godine. Nisam znala ni što smijem uzeti od lijekova zbog doping kontrole. Na kraju te kvalifikacije nisam ni odigrala loše, ali tamo Olimpijske igre može izboriti samo pet Europljanki i nisam uspjela biti među tih pet”, objašnjava Ivana.
Ipak, kvalifikacijski proces nudi i drugu opciju, a naša je stolnotenisačica do vize došla tim težim i dugotrajnijim putem koji bi sada, s olimpijskom ulaznicom u džepu, bez pogovora prošla ponovo.
“Moj je put na Igre počeo u Krakowu na Europskim igrama prošle godine lipnju i to je prvi turnir koji se počeo bodovati za službenu svjetsku ranglistu Road to Pariz. Od Krakowa pa sve do turnira u Ljubljani sada u lipnju uspjela sam sakupiti dovoljno bodova da kao petoplasirana izborim na OI od mogućih 12 mjesta. Zaključna ranglista je bila 18. lipnja, a dobri rezultati tijekom cijele sezone su me doveli do Igara”, objašnjava Ivana koja se u Parizu nada dobrom ždrijebu.
“Plasman dosta ovisi o sreći s protivnicima, mi se nekako uvijek nadamo da će nas zaobići azijski igrači. Kako god bude, obećajem dati svoj maksimum”.
Vođena ocem stolnotenisačem, sportom se počela baviti sa šest godina. U dugih 38 godina karijere nije uvijek bilo lako.
“Znalo se dogoditi da nakon izgubljenog meča sama sebi kažem “To je to, vrijeme je da prestaneš”, ali onda opet dođe neki novi uspjeh. Motivacija i želja za treningom i natjecanjem se brzo vrate, posebno nakon pobjeda renomiranih svjetskih tenisačica.”
Pristup prema sportu mijenjao se s godinama. Zrelost i iskustvo odradili su svoje.
“Kao mlađa često sam pingić doživljavala kao nešto što moram raditi. Sada ga u 44. godini života i više iskustva doživljavam kao nešto što radim samo jer ja to želim”, kaže naša buduća olimpijka, igračica austrijskog Linza, ali i trenerica austrijske juniorske reprezentacije.
Kao trenerici i profesionalnoj igračici, njezin se život zaista vrti oko stolnog tenisa. Rezultati su sjajni i godine samo broj, čini se da nema stajanja pa ni ostvareni olimpijski san ne predstavlja krajnje odredište.
“Potpisala sam i sljedeće sezone za Linz i cilj nam je osvojiti opet dvostruku krunu i ponoviti ovogodišnji plasman u polufinale Lige prvaka. Dok god imam neki cilj, motivaciju i fizički budem spremna neću prestati igrati. Koliko će to jos godina biti vidjet ćemo”, zaključuje Ivana.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare