Sveti Duje, Hajduk i Marjan. Sveto trojstvo grada Splita. Potvrdit će vam to svaki Splićanin i Splićanka. Međutim, u novije vrijeme kad kažete “Marjan“ ljudi više ne misle po inerciji isključivo na park-šumu u središtu grada, već na – taekwondo klub istog imena.
Ako za brdo Marjan kažemo da su “pluća“ grada Splita, onda je Taekwondo klub Marjan ključan dio dišnog sustava splitskog sporta. Dok perjanice Hajduk i Košarkaški klub Split već dva desetljeća ne mogu osvojiti naslov prvaka Hrvatske, o zamrlom rukometu i zaboravljenoj odbojci da ne govorimo, čast momčadskog sporta u zadnje je dvije godine počeo spašavati Jadran, aktualni vaterpolski prvak. To ako govorimo o najmasovnijim i najisturenijim sportovima, jer u nekim drugima Split je proteklih godina imao prvake poput ragbija, kuglanja…
I u takvom ludom gradu, tako gladnom i žednom sportskih uspjeha i heroja, odnekud se pojavi taekwondo. Pojedinačni sport koji do pojave Marjana gotovo da i nije imao neku opipljivu tradiciju, barem ne u smislu vrhunskih rezultata. A danas je to klub sa 137 olimpijskih, svjetskih i europskih medalja – od čega četiri olimpijske – i klub koji je postao pravi fenomen prepoznat daleko izvan granica Hrvatske.
U fokusu nam je čovjek koji je kao tinejdžer osnovao klub 2000. godine, Toni Tomas (43). Od male dvorane na Skalicama (kvartu naslonjenom na poljudski stadion) i malo poznatog sporta u to vrijeme Tomas je svojim entuzijazmom, strašću i stručnošću u četvrt stoljeća izgradio rasadnik talenata, tvornicu medalja i klub koji je mnogim roditeljima u Splitu prvi izbor za njihovu djecu.
Sestre Ana i Lucija Zaninović dugo su gurale Marjanovu priču i mnogi su bili skeptični oko budućnosti kluba nakon što se njih dvije umirove, a marjanovci da su nastavili tamo gdje su sa sestrama stali, već su i još uspješniji i masovniji.
Kako je u tome uspio, kakvi su planovi Marjana za Olimpijske igre u Los Angelesu, koja je tajna njihovog uspjeha i zašto uporno odbija unosne ponude iz inozemstva… Sve nam je to otkrio Tomas, ujedno i izbornik hrvatske taekwondo reprezentacije.
U Tokiju je hrvatski taekwondo imao dvije medalje, ovaj put u Parizu “samo“ jednu i to broncu Lene Stojković, opet iz Marjana.
“Mi smo se usudili obećati nešto što ni jedan drugi klub ni sport nisu bili spremni napraviti. U ovom slučaju Marjan. Rekli smo da ćemo na svakim Igrama osvojiti medalju. Imali smo četiri nastupa i osvojili četiri medalje s četiri različita sportaša, to dovoljno govori o našem sustavu. Pariz? To je realno bila donja granica našeg uspjeha s obzirom na sve što smo radili na europskim i svjetskim prvenstvima.“
Bilo je tu i pehova s ozljedama, nedostatkom bodova za još poneku olimpijsku vizu… Pa tako recimo nije bilo zlatne iz Tokija Matee Jelić i brončanog Tonija Kanaeta.
“Nažalost, Matei je nedostajalo samo pet bodova. Kanaet je slomio nogu i ruku, a dva mjeseca prije Pariza postao je europski prvak. Nika Karabatić ima 17 godina i kasno se fizički razvila da bi konkurirala, a ona je također bila aktualna europska prvakinja. Naši su kapaciteti bili puno veći od onoga što smo napravili. Šapina je bio udaljen šest sekundi do finala, bila bi to još jedna medalja. Ali, moramo biti ponosni na sve.“
Lena Stojković dvostruka je svjetska i trostruka europska prvakinja do 46 kg, lani je osvojila i Europske igre, a u Parizu je do 49 kg uzela broncu. Je li ikad itko u Marjanu osvojio tako puno tako rano u karijeri, sa samo 22 godine?
“Nitko. Lena je vrlo predana. Kad ona odluči što želi i ciljeve, e onda je ona maksimalno posvećena cilju. Impresivno je koliko može sebe disciplinirati i naporno raditi. Treneri i klub su tu da sade, a što će niknuti, kako će sunce sijati i hoće li biti kiše, nitko ne zna. Genetika, okruženje, sve je to također bitno.“
Sjećate li se njezinih početaka?
“Ona je u klubu bila kao dijete od dvije, tri godine. Brat joj je trenirao kod nas pa bi došla s njim. Počela je trenirati već u vrtićkoj grupi. Bila je nadarena, ali iskreno bilo je puno talentiranijih djevojčica od nje. Međutim, ona je vjerovala u to što radi i, dok su drugi prestajali trenirati, ona je gradila uspjehe uzimala uglavnom brončane medalje. A sad kad je postala seniorka, kao da se pretplatila na zlatne medalje.“
Je li vam lakše motivirati nekoga tko je poput Stojković sve već osvojio ili nekog tko još nije probio tu granicu?
“Ovisi o pojedincu. Ključno je imati dosta djece kako bi iz kvantitete proizašla kvaliteta. Dvije su stvari ključne – kemija i zdrava konkurencija. Moramo se svi međusobno poštivati, ali i imati konkurenciju između sportaša i trenera. Naši su treninzi često jači od samih natjecanja.“
Kakve su početne prognoze i očekivanja za Olimpijske igre u Los Angelesu 2028.?
“U olimpijskom programu imamo 14 sportaša. Neće se svi plasirati, ali smatram da upravo u Los Angelesu imamo najveći potencijal za nekoliko medalja. Samo nas one zanimaju.“
A hoćemo li i vas gledati tada u taboru Marjana?
“Nikamo ne idem. Okolnosti su se u mom životu promijenile, a i u ovom periodu sam trenirao Britanku Jade Jones kako bi uzela treće zlato, ali izgubila je već u prvoj borbi. Nije to za mene. Najviše uživam raditi ovdje. Ovaj sam klub osnovao, to je moja emocija i tu se najbolje osjećam kući, u svom gradu.“
Prije tri godine ozbiljno su za vas bili zagrizli Nijemci, htjeli su vas dovesti pod svoje. Tada ste rekli da je to bila nemoralna ponuda, zagolicala vas je?
“Bio sam mlađi. Razmišljao sam o tome, ali okolnosti su danas drugačije i sad drukčije razmišljam.“
Koji su bili detalji te ponude?
“Uvjeti i infrastruktura su bili puno bolji, ali to je samo jedan od aspekata za rezultat. Ovdje je velika prednost što naše sportaše pratimo još od vrtićke dobi. Znamo sve o njima. Financijski je naravno neusporedivo, ali ovdje je lakše uspjeti jer si duboko involviran od početka. Uz to, ne bi mi ni bilo jednostavno preseliti kompletan život i obitelj u drugu zemlju.“
Je li bilo i drugih ponuda?
“Non-stop se netko interesira, ali meni to više nije opcija. Radit ću u Marjanu dok imam u sebi vatru. Ova je priča predivna, želim da potraje i donese još medalja. Imamo se čime podičiti.“
Jeste li mogli zamisliti 2000. godine kad ste osnovali klub da će Marjan danas biti fenomen u svjetskim okvirima?
“Mi smo najuspješniji klub individualnog sporta u Hrvatskoj, a jako smo mladi i možemo još potrajati jer smo svi skupa još vrlo mladi. Samo sam htio raditi što volim i da dođe 50 djece da ti plate članarinu, da odemo na neka natjecanja po Hrvatskoj itd. Ali malo-pomalo pomicali smo granice i napredovali, razvijali se i danas smo tu gdje jesmo.“
Koliko je tad ljudi znalo za taekwondo? Nije to bio sport tradicije u Splitu?
“Ma kakvi, nismo imali ni jednu seniorsku medalju. Ali zaljubili smo se u taj sport i vjerovali smo da možemo napraviti sve ovo.“
Koliko je bilo dvorana i trenera u počecima?
“Prva dvorana bila je Skalice, pa Plokite, Pojišan, sve osnovne škole, a onda smo 2004. na Blatinama dobili prvu dvoranu koja nam je bila na raspolaganju 24 sata dnevno. Danas imamo devet dvorana, računajući Olimpijski centar na Gripama. Od prvog dana samo je Šišo (op.a. trofejni trener Veljko Laura) sa mnom. Prvi član bila je Ana Zaninović. Ona tu još uvijek radi.“
Koliko je pandemija usporila i utjecala na rad kluba? Prije korone imali ste 950 članova, a sada?
“Sad imamo više članova nego ikad. Prošle godine imali smo oko 1150 plaćenih članarina, a imamo i više realnih članova jer svako drugo dijete je 50 posto popust, svako treće je besplatno, djeca iz doma Maestral imaju besplatno, korisnici socijalne pomoći također… Oporavili smo se, smanjili smo broj zaposlenih da bismo opstali. Sada imamo 37 zaposlenih ukupno.“
Možemo li po interesu djece usporediti Marjan s Hajdukom?
“On je ipak izvan konkurencije. Da postoji otvorena škola i da prima svu djecu, imao bi 10.000 članova. Ne računajući Hajduk, ni jedan drugi klub nije nam blizu. Ljudi su u Splitu izabrali nas. Što se tiče curica, mi smo prvi izbor roditelja. Sve najtalentiranije curice dolaze k nama i time se silno ponosimo. Dječacima je i dalje nogomet prvi izbor.“
Osim što ste alfa i omega Marjana i izbornik hrvatske reprezentacije, također ste i dopredsjednik Splitskog saveza sportova. Diveći se rezultatima koje ste ostvarili s Marjanom, mnogi su zazivali upravo vas da pokušate primijeniti dobitnu formulu i na cjelokupni splitski sport. Je li to moguće?
“U jednom periodu svaki je sport u Splitu bio više ili manje uspješan, ali sport poznaje samo danas i sutra. Ako ćemo se razvijati dalje, moramo ulagati u one koji rezultatima pokazuju da su vrijedni tih novaca. Ovdje je problem što su pojedini sportovi nekad bili vrlo uspješni, a danas više nisu. Grad Split je osvojio olimpijske medalje u 12 sportova, a danas je praktički konkurentan u dva, tri. A mi i dalje financiramo svih 12, 20 ili 30 sportova.“
Kako se onda pomaknuti s te točke?
“Ovaj saziv SSS-a već je promijenio dva temeljna dokumenta – Statut i Pravilnik o financiranju splitskog sporta. Jednoglasno je ponovno izabran jedini kandidat (op.a. Andrija Polić). Tu je napravljen zaokret, ali sport je trom i rezultati ovih promjena bit će vidljivi tek u budućnosti.“
Pogledajmo malo u budućnost, kakav će biti Marjan za deset godina?
“Ako budem živ i zdrav, volio bih da smo financijski još stabilniji i da imamo veći udio samofinanciranja. Tome jako težimo. Želim da nam članstvo bude veliko, da imamo još više dvorana, dođemo djeci u njihove kvartove i da na temelju toga imamo veća sredstva za ulaganje u vrhunski sport.“
Ima li pomoći sponzora?
“Najviše našom krivicom nema. Javljaju se ljudi koji bi pomogli, ali ne želimo samo uzeti novac već i zauzvrat nešto pružiti.“
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!