Najbolja hrvatska džudašica Barbara Matić na svojim će trećim Olimpijskim će igrama pokušati do jedine medalje koja nedostaje u njezinoj kolekciji. Velik ju zadatak čeka i prije same borbe jer će s Giovannijem Cernogorzem nositi hrvatsku zastavu na svečanosti otvaranja, a za Sport Klub je otkrila svoja razmišljanja, planove i očekivanja.

Za početak malo prisjećanja lijepih trenutaka iz nedavne prošlosti. U travnju si u Zagrebu uhvatila to dugo očekivano europsko zlato. Kakav je bio osjećaj?

Osjećaj je bio predivan. Nekako sam na to Europsko išla bez pritiska jer sam već tada znala da idem na Olimpijske igre, ali nisam htjela razočarati sve te ljude koji su nas došli gledati. Drago mi je da sam to zlato dočekala baš pred domaćom publikom.

Nakon ozljede desnog palca, na tom si prvenstvu ozlijedila lijevi… Koliko je bilo teško boriti se s tom ozljedom i je li domaća publika pomogla odvratiti misli od bolova? 

Nažalost navikli smo da se ozljede dogode tijekom natjecanja. Adrenalin je učinio svoje, a fizioterapeut odlično bandažirao prst tako da su bolovi krenuli tek kad je natjecanje završilo i kada se prst ohladio.

Jel ozljeda sada sanirana? Koliko je utjecala na pripreme za Pariz i jesi li zbog nje propustila ovogodišnje Svjetsko? 

Dobro je, i dalje radi prevencije nosim tape. Svjetsko prvenstvo sam propustila zbog tog prsta, iako nije velika ozljeda, htjeli smo da se sve dobro zaliječi. Bio je lom bez pomaka pa je bilo pametnije propustiti to prvenstvo kako se nešto ne bi pogoršalo. Više me ne ometa u radu, sve je dobro. 

Svjetsko nosi dosta bodova za kvalifikacije, ali ideš u Pariz i bez tog prvenstva ove godine. Jesu li kvalifikacije bile stresne?

Bile su mi stresnije na početku godine. Iako sam već tada imala normu, morala sam se izboriti da Hrvatski judo savez donese odluku da ja idem. Borila sam se za olimpijsku ulaznicu s Larom Cvjetko. Ja sam imala zaista dobru godinu – tri zlata i jednu broncu, a Lara se nažalost ozlijedila, tako da je već prije Europskog prvenstva donešena odluka da ja idem.

Ovo su ti treće Olimpijske igre. Kako je bilo u Riju i Tokiju i očekuješ li sada nešto više? 

Da, ovo su mi treće Igre i zaista sam sretna i ponosna. Već sam u Tokio išla kao jedna od favoritkinja, također sam bila među top 5 na svjetskoj rang listi. Ipak, mislim da sam sad bolja i fizički i psihički. Ne želim ništa prognozirati, ali zrelija sam u glavi nego na prošlim Igrama. Bitno da sam zdrava, dobro treniram, ujutro se probudim naspavana i dobre volje pa će uz malo sportske sreće sve to biti ok. 

Već si govorila da si u Riju bila jako mlada, a u Tokiju je sigurno korona poremetila sva događanja… Ta olimpijska medalja je jedina koja ti nedostaje u kolekciji, jel to cilj u Parizu?

Naravno, u Parizu je cilj medalja. Bila je cilj i u Tokiju, ali izgubila sam u borbi za treće mjesto. Olimpijska je medalja san svakog sportaša i što je ona sjajnija, to je bolje. Dat ću sve od sebe.

Ove su Igre svakako posebne i po tome što imaš čast nositi zastavu. Tko te obavijestio da ćeš to učiniti upravo ti? Kakav je osjećaj? 

To mi je zaista ogromna čast. Trener mi je javio da su me izabrali, odnosno pitali želimo li to prihvatiti. Cijela ta ceremonija iziskuje šest do osam sati stajanja na nogama, ali ja se borim tek nakon pet dana pa smo odlučili da mogu. Bila sam presretna kada mi je dopustio da prihvatim, prezadovoljna sam i sigurna da će to biti uspomena koju ću pamtiti cijeli život. 

Znamo da se ženama u sportu često ne daje tolika pažnja, podrška, a ni novčana nagrada kao muškima. Koliko ti znači što se doprinosi ravnopravnosti spolova pa ćeš zastavu nositi u paru s Giovannijem Cernogorzem, našim olimpijskim pobjednikom u trapu? 

Što se tiče judo svijeta, na ravnopravnosti spolova se radi već dugo. Sjećam se da je u Riju kvota za žene bila 16 mjesta, a za muške 22. Sada se to izjednačilo i iznosi 18 mjesta za oboje. Svaki dan je jedna muška i jedna ženska kategorija te misle na svaki detalj kao na primjer da se jedan dan natjecanje započne muškom, a drugi dan ženskom kategorijom. Također, nagradni fond je od početka isti za muškarce i žene. Ipak, zbog majčinstva nema puno ženskih trenerica. Ženama se teže posvetiti takvom poslu, ali to je nešto što će nas pratiti cijeli život.

Judo natjecanje kreće odmah nakon otvaranja. Odgovara li ti takav raspored? Nema čekanja između ceremonije otvaranja i borbi.

Da, kreće odmah, ali moja kategorija je tek 31.7. i ispalo je odlično. Stignem odmoriti nakon otvaranja, normalno trenirati i spremiti se za borbu. Imala sam sreće s takvim rasporedom, da se borim odmah na početku, ne bih mogla sudjelovati na ceremoniji otvaranja.

Planiraš li nakon turnira ostati u Parizu? Ima li nekih sportova koje želiš gledati?

Zanimaju me svi sportovi, ne vjerujem da ću puno gledati druge prije svog natjecanja. Dok traje judo ću svakako ostati i pratiti naše sportaše. Nisam nikad bila u Parizu tako da svakako želim i prošetati po gradu, pa onda mogu kući.

Za kraj, malo o budućnosti. Do kad se vidiš u judu? Koliko obično traje karijera džudašica? Imaš li neke planove za poslije Pariza ili ćemo o tome poslije Igara?

Uh, to mi je najteže pitanje. Ne znam, sigurno ću se dobro odmoriti nakon Pariza. Vidjet ću želim li nastaviti još godinu, dvije, četiri… Vidjet ćemo sve nakon Igara. Fakultet imam, ali želim ostati u judu. Uglavnom, sve ću odluke donijeti poslije Pariza, ovisno o tome što će mi faliti i što ću htjeti.