Slovenac koji život ne može zamisliti bez 'patnje', koju bi uvijek ponovio

Slovenac koji život ne može zamisliti bez ‘patnje’, koju bi uvijek ponovio

Privatna arhiva

Naš novinar Darin Janković i Rok Tamše novinar slovenskog Dela razvili su dugogodišnje prijateljstvo. Nakon Darinovog uvoda prenosimo Rokov tekst objavljen u ljubljanskom Delu.

Mudro birajte prijatelje – kaže stara poslovica. I zaista, trudio sam se u životu držati te mudrosti i drago mi je da uz sebe imam popriličnu i pomno odabranu grupu odličnih prijatelja. I to vrlo različitih u smislu životne dobi, profesije, interesa, obrazovanja, nacionalnosti… ali i klupske pripadnosti.

Naime, u najuži krug svojih najboljih prijatelja – ja koji se s Dinamom budim i liježem te kuham ili smrzavam na zapadnoj tribini stadiona u Maksimiru nekoliko desetaka večeri svake godine – nekako sam uspio utrpati dva navijača Hajduka, luda za splitskim klubom. I što je najsmješnije, nijedan nije niti Splićanin, čak niti Dalmatinac.

Kako su njih dvojica postali „bili tići“ zanimljiva je priča. Jambi je, na jednoj od svojih brojnih direktorskih pozicija, završio u Splitu. Nakon samo nekoliko mjeseci „najlipši grad“ i njegovi „posebni“ stanovnici potpuno su zaludili ovog inače vrlo staloženog Međimurca i pretvorili ga u fetivog Splićanina. Dio procesa bio je zaljubljivanje u Hajduk, iako do tada za nogomet nije previše mario. Život ga je odveo iz dalmatinske prijestolnice, a ovaj uspješni poslovni čovjek svoju emotivnu vezu sa Splitom proživljava kroz Hajduk.

Rok je Slovenac, izvrsni sportski novinar, a njegova ljubav prema Hajduku vjerojatno potječe od činjenice kako svaki Slovenac obožava Dalmaciju. On je još luđi za Hajdukom od Jambija, barem kada je riječ o eksponiranju na van. Njegov je ljubljanski momački stan izgledao kao kombinacija Hajdukovog fan-shopa i oltara neke crkve posvećene Svetoj Torcidi, tako da sam pri prvoj posjeti ozbiljno posumnjao u njegovo mentalno zdravlje.

Kada nečiji klub izgubi zajebavamo jedan drugoga do iznemoglosti, ali naša naklonost nogometnom klubu nikada nije niti milimetar utjecala na kvalitetu naših odnosa. Štoviše: uspjesima se Hajduka veselim radi njih, a znam da se i oni uspjesima Dinama vesele radi mene, iako to jedan drugome nikada nećemo priznati. Priznajem, meni je bilo nešto lakše trpjeti sve što se događalo u Dinamu i Hajduku u zadnja dva desetljeća, ali… to ti je tak.

U međuvremenu Jambi vjerojatno razmišlja kako se nekako vratiti u Split, a Rok piše fantastične tekstove koje objavljuje u svojoj novinarskoj kući Delo, poput ovoga koji slijedi:

“Možete promijeniti državu, možete promijeniti ženu, ali ne možete promijeniti klub za koji vam srce kuca od djetinjstva. To se mnogima može činiti pretjerano, do mjere da je potrebno razmatranje mentalnog zdravlja dotičnoga od strane kompetentnog stručnjaka, ali treba znati da se s time slaže ili barem razumije barem polovica čovječanstva. Dakle, mora biti nešto u tome.

Od 2005. godine igrači splitskog Hajduka nisu osvojili naslov prvaka Hrvatske, pa ako ste bolji poznavatelji prirode sporta i navijanja, možete zamisliti koliko sam puna dva desetljeća bio predmet sažaljenja, ismijavanja i svega drugog sličnog tome. Budući da je riječ o prijateljima, kolegama, poznanicima i ostalima, od kojih većina slično diše svojim nogometnim životom, ne nedostaje ni humora, koji barem na trenutak pobjeđuje gorčinu rezultata, ali istovremeno jača san o novim velikim uspjesima voljenog kluba, koji bi inače trebali dolaziti u svakoj narednoj sezoni. Umjesto toga, nizala su se razočaranja punih 20 godina, a ta su iznenađenja učvrstila nadu i pripadnost klubu koji se ne može otresti neshvatljivog prokletstva.

Prva jutarnja kava u džezvi s grbom “majstora s mora”, dnevno čita Slobodnu Dalmaciju, uvijek je riječ „Hajduk“ tu na privjesku, bijele majice i plave traperice nose se drugačije ako podržavate ” bile“ iz Splita. Ne treba nagađati kuda vodi put na ljetovanje. I da bih svaki mjesec bio na ovom putu da ne pripadam nekom drugom svijetu. Možete me smatrati mazohistom jer se u Zagrebu družim s inače uglađenim dinamovcima, kao što je plave boje moj dragi purgerski prijatelj Darin. I stalno mi govore da imam samo jednu manu… Opet – ne treba nagađati koju.

Koliko emocija, koliko pjesama, koliko priča, koliko predivnih splitskih noći… Kažu Dalmatinci s razlogom koji stranac nikad neće razumjeti. Kad punim Poljudom zaori “ja ne mogu drugo nego da ga volin”, uvijek iznova sam siguran da ću umrijeti sretan jer Hajduk će živjeti vječno.”

Slovenac koji život ne može zamisliti bez ‘patnje’, koju bi uvijek ponovio

Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?

Najčitanije vijesti - Hrvatska