Hajdučki je puk na nogama. Velika je subota, ali i veliki derbi na Poljudu. 'Danima već ne spavam', reći će nam čovjek iz čijeg se imena dovoljno vidi koliko voli Hajduk. Doslovno. Od prvog udaha, ljubav prema splitskom klubu poput najčvršćeg je čipa instalirana u njegov "softver“, u njegovo biće.

Kad ti otac dade ime Hajduk – odmah si određen. Kad ti je uz to otac jedan od osnivača Torcide, tvoja ljubav prema tom klubu postaje sveto pismo uklesano u kamen.

I od tog prvog dana, kada ga je otac Ante učlanio u Hajduk, sin Stipe Hajduk Valenta živi po “hajdučkim zapovijedima“. Mami se, doduše, nije svidjelo baš takvo ime, pa je Hajduk dobio i drugo, po djedu. Stipe. I tako je ostalo. Stipe Hajduk.

Stipe, čija obitelj potječe iz Klisa poviše Splita, jedan je od onih hajdukovaca “od kolina“. Od rođenja obilježen Hajdukom, o kojemu uvijek govori kao da govori o sebi ili o članu obitelji. Uvijek “mi“, “moramo“, “imamo“… Kad Hajduk pobijedi, najsretniji je na svijetu. Kad izgubi, nije mu ni do čega. Danima.

A kad kažemo da je Stipe Hajduk krajem 80-ih i početkom 90-ih godina bio i predsjednik Torcide, potpuno je jasno da je riječ o legendi navijačkog puka Majstora s mora.

Pa, iako je ovaj danas – na pragu osmog desetljeća života (rođen je 1957.) – nepopravljivi hajdukovac sve živo vidio i prošao, i dalje svaka utakmica Hajduka, svaki derbi, u njemu probudi iste osjećaje kao kad je bio puno mlađi.

“Na dan utakmice uvijek je isto. Evo, i sad mi dođe zaplakati. Jednostavno, živim za to, za Hajduka. Ovih dana uopće ne spavam od uzbuđenja. Želim pobjedu. I pobijedit ćemo!“, ushićeno nam govori Stipe Hajduk Valenta.

Iznenadio se kad smo ga nazvali. O voljenom klubu uvijek će pričati. U bilo koje doba dana ili noći.

“U derbiju nije važna trenutna forma. Bitan je trenutak inspiracije igrača. Hajduk može biti najlošiji i pobijediti. Isto tako i obratno. Ni jednima ni drugima ne odgovara remi jer s njime najviše dobiva – Rijeka. Netko mora ići na pobjedu, ne smije se čekati zadnja minuta“, jasno poručuje Valenta, koji je dugi niz godina bio i profesor tjelesne i zdravstvene kulture, ali i trener brojnih dalmatinskih nogometnih niželigaša.

Da se njega pita, u derbijima bi uvijek sve prštalo od golova i akcija.

“Nikad nisam igrao na neriješeno kao trener. Radije ću primiti četiri gola i dati sedam. Split je specifičan grad. Malo tko može objasniti tu ludost i naboj navijača u prvih 15-20 minuta. Veliki su klubovi dolazili kod nas i poslije govorili da takvu atmosferu nigdje nisu doživjeli. U tom otvaranju moraš jurnuti na gol, pa makar ga primio! Ako ga i primiš, zabit ćeš dva!”

“Guardiola je jedan od najvećih trenera na svijetu, ali po meni on je uništio nogomet. Samo dodavanja i dodavanja. Nema kraja. Hajdukov je najbolji igrač sad vratar Lučić jer zna igrati nogom, a stoperi se plaše prijeći centar. Što ti znači statistika? Ništa. Pazite, dugo sam u nogometu i bitne su samo dvije stvari: koliko je utakmica završila i tko je zabio golove. Nikad te nitko ne pita kako si igrao, pa korneri, stative, posjed…“

Pragmatično, nema što. Ali, nerijetko u zadnje vrijeme derbiji izgledaju više kao mrvljenje i čekanje pogreške suparnika, nego na festival šansi i golova.

“E, pa to je problem! Cijeli Split će biti ‘u balunu’ na dan derbija. Još je i Velika subota, Uskrs sutradan. Mora se napasti od prve minute. Nema čekanja. To je biti ili ne biti. To je takvo ludilo na stadionu. I baš od tog ludila i nervoze ljudi počnu zviždati nakon 15 minuta. Ne zato što ne vole Hajduk, nego zato što se nije zabio rani gol.“

Nastavno na to, Valenta će dodati.

“Ako Hajduk izgubi 8:6, garantiram ti da nitko neće reći ništa loše. Ali ako igra bude ‘ajme majko, e onda će tek nastati nervoza. I na terenu i na tribinama.“

A kad Valenti kažemo da pun stadion ponekad malo i ograniči Hajdukove igrače, žustro će nam odgovoriti:

“Ako igrač nema kuraža, hrabrosti, nego igra alibi – onda nije za Hajduka! Gubile su i generacije u 70-ima i 80-ima, daleko od toga, ali barem su imali igru. Jurišali su, ginuli, gazili cijelu utakmicu. Nije me strah Dinama, ali jednostavno kao da se uvuče osjećaj straha među igrače jer nemaju tu moć i kvalitetu. Slažem se da moramo gurati mlade, ali za napad na titulu treba ti 6-7 starijih, iskusnijih, moćnih.“

Pričajući gotovo u jednom dahu, Valenti je na “tapet“ došao i Hajdukov trener Mislav Karoglan.

“Nemam ništa protiv njega, ali dali su mu da se uči na Hajduku. Oni koji su mu to omogućili, neka se misle zašto. Koga je on trenirao da može biti na klupi Hajduka? Žao mi je što su u Istri ispali pametniji od nas Dalmatinaca. Oni su sve shvatili nakon tri kola. Da se razumijemo, ne znači da Karoglan nije za Hajduka, ali rano je. Za 10-15 godina kad napravi rezultat u drugim klubovima i bude iskusniji, tad će biti pravo vrijeme. U borbi za prvaka moraš imati znanje, iskustvo i biti mačak“, kaže Valenta.

Britkog je jezika, temperamentan i žustar. Misli mu sijevaju kao munje u najvećem nevremenu. Kad je Hajduk u pitanju, uvijek kaže što misli. Nema “kićenja“.

“Ključna je utakmica sezone bio derbi s Rijekom na Poljudu, onaj poraz 2:1.“

Zašto?

“E, tu je Hajduk pao. Ne Karoglan, nego cijeli klub. U svakoj utakmici Hajduk se mučio. Rudeš, Belupo… Ne može Livaja sve sam. Volim reći da bi Zlatka Vujovića i danas, nadomak 70. rođendana, na centru uvijek dvojica čuvala. Makar samo stajao na terenu. Nikola Kalinić? Ako je u sastavu, valjda bi to trebalo značiti da mora igrati od prve minute? Tako bi se Livaja rasteretio. Pa, dajte. Ne igra se u ovoj ligi protiv Reala da moraš biti tako oprezan uvijek“, zaključuje Stipe Hajduk Valenta za Sport Klub.

Jedva čekajući i s uzbuđenjem odbrojavajući posljednje sate do derbija. I nije jedini.