Šime Vrsaljko, iako s 32 godine još relativno mlad za današnje nogometne standarde, ne igra već više od godinu i pol dana.

Karijeru su mu skratile ozljede, zbog kojih više nije mogao igrati na razini na koju je bio naviknut. U svom vrhuncu bio je ključan član hrvatske reprezentacije i važan dio njezina najvećeg uspjeha u povijesti.

Danas je ambasador HNS-a i ponosno uz reprezentaciju, koja mu, kako priznaje, najviše nedostaje iz igračkih dana.

U intervjuu za tportal, Vrsaljko je otvoreno govorio o najtežim trenucima karijere, iskustvima s Dinamom i Hajdukom, suradnji s Diegom Simeoneom i o emocijama koje je osjećao noseći hrvatski dres.

Kad ste odlučili da je definitivno kraj?

“U toj zadnjoj sezoni u Olympiakosu sam se jednostavno slomio kad sam došao kući nakon derbija s Panathinaikosom i rekao sam svojima da je gotovo. Na zagrijavanju mi se iščupala tetiva zadnje lože i shvatio sam da više jednostavno ne mogu. To je već bila ne znam koja ozljeda otkad sam došao u Grčku. Šest godina sam bio u jednom trenažnom ritmu u Atleticu, koji je bio jako naporan. Radio sam strašno puno kompenzacija da bih to izdržao, trenirao i igrao pod blokadama i bolovima i kad sam došao u Grčku, to sve je izašlo na stol.

Jedna ozljeda, druga, treća… Oporavljam se od jedne, na oporavku zaradim drugu i tako u krug. Ta spomenuta utakmica je bila kraj. To mi je bio jasni pokazatelj da moram stati ako želim sačuvati svoje zdravlje i ako želim normalno živjeti. Nisam želio trošiti ni svoje vrijeme ni vrijeme i novac kluba koji me doveo. Nisam želio samog sebe kompromitirati jer sam sve u životu stekao ogromnim radom i nisam želio etiketu tipa, koji se šlepa da bi uzeo neke zadnje novce.

Tražio sam raskid ugovora nakon četiri mjeseca, imao sam još neke ponude nakon toga, ali nisam želio ni čuti. Znao sam da će, gdje god otišao, biti ili isto ili još gore. Nisam mentalno bio spreman na to da mi problem na treninzima predstavlja nešto što sam nekad radio takvom lakoćom i da ne mogu na terenu pokazati kvalitete koje sam imao.”

Kad sve zbrojite, kako gledate na karijeru?

“Moglo je bolje, moglo je gore. Ono što je sigurno jest da mi je bog kroz karijeru dao puno više od onoga što sam očekivao. Kao dijete iz Zadra, sanjao sam samo da igram nogomet iz ljubavi prema lopti. To me odvelo do toga da sa 14 godina odem u Zagreb i da sanjam da budem profesionalac. Kad sam postao profesionalac, sanjao sam da igram za reprezentaciju i na kraju sam postigao sto puta više od svih svojih snova.

Zahvalan sam za sve jer mi to nije došlo na lijepe oči, nego je to plod ogromnog rada, truda i žrtve. To je ogromno odricanje i moje i moje obitelji. Jedino što mi je krivo… Uvijek sam želio igrati za najveće svjetske klubove, a kad sam to postigao, imao sam strašno puno problema. Imao sam 25 godina kad sam se izborio za poziciju u Atleticu i onda mi se dogodila ta ozljeda koljena i ona mi je spriječila daljnji napredak. Nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji sve je krenulo nizbrdo, a ni u Rusiji nisam bio na sto posto.”

Da se vratimo malo na početak. Kako ste vi kao dijete iz Dalmacije završili u Dinamu, a ne u Hajduku?

“Ja sam isprva završio u Hajduku. Kad si iz Zadra, iz Dalmacije, jedino o čemu se priča je Hajduk. To je jedino što znaš i normalno je da postaneš Hajdukovac, taj sindrom je i mene zahvatio. Kad sam imao 12, 13 godina igrali smo u Vodicama jedan turnir. Mi kao Zadar smo taj turnir osvojili, u polufinalu smo izbacili Hajduk, a ja sam bio proglašen najboljim igračem i strijelcem, igrao sam desno krilo.

Hajduk me vidio i pozvao me kao gosta na turnir Darka Mateša u Sigetu, na stadionu Hrvatskog dragovoljca. Kao njihov gost sam bio najbolji igrač i tog turnira, bio sam odličan i na sljedećem u Osijeku i došao je poziv iz Hajduka da dođem u Split. To je za mene bilo nešto veliko, nije baš isto igrati u dresu Zadra i u dresu Hajduka. Rekli su mi da ću spavati na Poljudu i otac i ja smo spakirali stvari i ujutro spremali se za put.

Onda je došao poziv iz Hajduka da su sobe na Poljudu bukirane zbog nekakvog turnira i tu su se stvari počele komplicirati. Mislim da tadašnje vodstvo Hajduka nije željelo ulaziti u neki fajt s vodstvom Zadra i to je propalo. Dinamo je dobio informaciju da ja uopće nisam igrač Hajduka nego samo njihov gost i na reakciju Božidara Šikića i Joze Bandića, tadašnjeg trenera pionira, sam došao u Dinamo i tako je sve krenulo.”

Kako ste to proživjeli kao dijete, da se nađete u ‘krivom’ dresu?

“Nikad, pa ni u tim godinama, nisam bio tip koji očajava zbog ičega. Svaku životnu situaciju gledao sam u oči pa tako i tu. Tata je rekao ‘Idemo za Zagreb’ i to je to. Idemo za Zagreb. Gledao sam to isključivo kao novu etapu u životu, a kad sam došao sam bio presretan. Stvarno su me prihvatili na fenomenalan način, možda je tome pomogla i ta činjenica da sam kao Dalmatinac došao u Dinamo, bio sam drukčiji, ha, ha.

Te godine su bile nevjerojatno iskustvo. Živio sam u domu sa još šestoricom u sobi i morao sam odrasti preko noći. Nije bilo lako. Prvih šest mjeseci uopće nisam bio doma, mama i tata su dolazili vikendima. U domu je postojao red, dom nas je odgajao. Svakog tjedna je jedan od nas morao čistiti sobu i za to smo dobivali i ocjene. Kao mala vojska.

Bilo je teško, ali mi je strašno koristilo. Bio sam bačen među nepoznate ljude, među starije momke i stekao sam neku socijalnu inteligenciju. Selio sam se sedam, osam puta, to te sve ojača i sad se sa smiješkom sjećam svega toga. Ma, nogomet je čudo. On je nevjerojatni filter za ljude, povezuje, uči te puno toga.”

Kako pamtite svoj boravak u Dinamu?

“Bio je turbulentan. Imao sam jedan nenormalan uspon, onda jedan pad i na kraju sam iz Dinama otišao u klub koji mi nije bio na kraj pameti. Pamtim titule, pamtim Kupove, pamtim derbije… Onaj Gyor u kvalifikacijama za Europsku ligu, Villarreal kad smo ga pobijedili na Maksimiru. Pamtim svoje neke prve veće korake, koji su mi bili potvrda samog sebe, ali pamtim i kritike. No, meni je Dinamo dao sve u životu i omogućio mi je da napravim karijeru kakvu sam napravio. Dao mi je platformu da postanem reprezentativac.”

U klupskom nogometu vas se najviše pamti iz Atletico Madrida, u kojem ste bili šest godina. Zanima me kakav je trener bio Diego Simeone?

“O njegovoj veličini dovoljno govore njegovi rezultati. On je trener koji maksimalno očekuje od svojih igrača, ali i trener koji nije za svakog igrača, najviše u psihološkom smislu. Kad sam došao, prošao sam pripreme i vidio sam da nisam u prvom planu nego Juanfran, tadašnji španjolski reprezentativac.

Ja dalmoš, nervozan, sve me to ljuti, kad ja zapnem, sve mora biti tako. Zatražio sam sastanak i on me pozvao u ured. Rekao mi je ‘Može se nekad dogoditi da ćeš igrati, može se dogoditi da ćeš biti na tribini, a može se dogoditi da ćeš nakon toga igrati’. Ja sam mu rekao da ću se boriti, da sam spreman na sve, ali samo da želim da dobijem što zaslužim.

Na treninzima sam stvarno derao, pokazao sam karakter i eto prve utakmice – ja na tribini. Plati te netko silne milijune, a nema te ni na klupi. Druga utakmica, ja opet na tribini. Nervozan, na treninzima se bacam na glavu, ali vidim da nema reakcije. Nakon toga sam bio na klupi i ljutito zatražim opet sastanak.

Pitao sam ga u čemu je problem, da mi kaže zašto sam do svih ja na tribini. A on meni kaže ‘Od gore bolje vidiš kako igramo’. Sad u tom trenutku ne znam što da kažem čovjeku, ne znam da li me zafrkava. I prođe mi kroz glavu ‘A istina, bolje vidim teren s tribine nego s klupe’. Rekao mi je da nastavim dalje trenirati, da se trudim i da moram biti spreman kad dobijem priliku.

Nakon toga sam polako počeo igrati. Malo klupa, malo igram, malo tribina, malo igram… Nenormalne su to bile promjene i turbulencije, ali sam kasnije shvatio da je to radio sa svima. Treba mu jako puno vremena da stekne povjerenje u tebe, testira tvoj karakter, radnu etiku i sve živo. Brojni igrači to ne izdrže. Traže transfer ili ih on sam eliminira, a ja sam bio sve bolji i bolji na treninzima što mi je bilo teže jer sam se želio dokazati.

Simeone mi je nogomet pokazao iz nekog drugog kuta. Postao sam strpljiviji i smireniji i jako sam napredovao. Proveli smo uspješnih šest godina zajedno, rastali smo se na lijep način i ostali smo u dobrim odnosima.”

Imali ste veliku klupsku karijeru, ali vas navijači najviše pamte po igrama za reprezentaciju, za koju ste uvijek igrali sa srcem. Što vama predstavlja hrvatska reprezentacija?

“Uh, hrvatska reprezentacija je ostavila jako dubok trag u meni, jer je ona bila jedino u karijeri za što sam bio emotivno vezan. Neću reći da sam u klubovima glumio tugu nakon poraza, ali to je profesionalizam. Ovo je nešto drugo, kao brak, neka veza. Kao kad imaš ženu. Voliš je, imate uspona i padova, ali je srce uvijek tu. Kako bi moj Suba [Daniel Subašić, op.a.] rekao ‘Emocije su zajebane’.

Reprezentacija mi je ušla pod kožu i ne možeš se zamisliti bez nje. Ako nisi tu, gledaš je. Ako ne gledaš, pitaš kako je bilo, zanima te kako su suigrači. Kad igraš, ne igraš samo za sebe. Igraš za susjeda, prijatelja, obitelj, sjetiš se ljudi kojih nema, igraš i za njih. Imaš milijardu razloga da se motiviraš. Uostalom, igraš za svoju domovinu, meni to jako puno znači.”

Upalite li kad YouTube i gledate snimke s tog Svjetskog prvenstva?

“Ne. Ne mogu. Meni je to bilo jako turbulentno razdoblje u životu. Godinu dana prije Svjetskog prvenstva sam pokidao zadnje križne ligamente u koljenu i igrao sam bez njih. Nisam želio ići na operaciju jer sam želio igrati na tom turniru. I kad to sad sve gledam… [Vrsaljku su u ovom trenutku krenule suze, op.a.], emocije su to. Godinu dana sam igrao pod teškim bolovima da budem tamo. Osvojio sam Europsku ligu s Atleticom, tjedan dana prije Svjetskog prvenstva mi se rodio sin.

Došao sam u tu Rusiju s toliko emocija i toliko želje i onda ti se dogodi nešto što nisi mogao ni sanjati ni u najluđim snovima. To se dogodi jednom u životu, to je božji dar. Ne gledam te snimke jer me onda pucaju emocije i teško mi je. To je jedno vrijeme u koje bi se čovjek najradije zaključao i nikad ne bi izlazio iz tog sna.”

Je li bio neki trenutak u Rusiji u kojem ste shvatili da biste mogli daleko?

“Jest. Nakon što smo pobijedili Argentinu, Luka Modrić, Dejan Lovren i ja smo šetali oko jezera u kampu. Sjeli smo na jednu pješčanu plažu i počeli smo malo planirati. ‘Prošli smo grupu, majku mu, daj da nas malo poljubi pa da vidimo dokle ćemo dogurati’. Ideš korak po korak, ali osjećaš da si dobar. Tu smo prvi put počeli otvoreno o tome pričati. Svatko od nas je na toj plaži rekao što misli, podijelio svoja razmišljanja i tako je nekako krenulo.”

Jedna od najvećih fotografija u povijesti hrvatskog sporta je ona vaša na kojoj ležite na zastavi na stadionu u Moskvi nakon pobjede protiv Engleske u polufinalu SP-u. Kako je došlo uopće do toga?

“Tu zastavu sam uzeo od jednog čovjeka na tribini. To je bila čista emocija, pusta sreća. Toliko sam bio ubijen i potrošen od toga koljena da sam samo legao na tu mokru travu. Bilo je spontano, nisam se ja namještao. Eto, da me nisu uslikali, ne bi se to ni znalo. Nisam čovjeku vratio zastavu, valjda mi neće zamjeriti, ali je još čuvam kod kuće.”

Sjećate li se finala s Francuskom? Kako ste ušli u tu utakmicu nakon svih onih produžetaka?

“Suba ubijen, ja ubijen, svi su bili potrošeni. Mi smo u utakmicu ušli sa željom da ih zgazimo. U tunelu prije utakmice se osjetilo ne samo da nas respektiraju, nego da nas se čak i boje. Osjećala se ta energija neka. Bili smo jako rasterećeni jer smo već ostvarili ogroman uspjeh. Ono, ‘Zgaženi smo, ali sad ćemo zgaziti i vas’. Tako smo ušli, ali dobili su nas. Bili su bolji, zasluženo su nas dobili i to je to.

Onda onaj doček u Zagrebu. Ima strašno puno slika koje pamtim s toga. Još pred očima imam neke ljude, neke starije žene koje su držale zastave i koje su bile sretne zbog nas. Nevjerojatno se to stvari. Koliko ljudi je tih mjesec dana živjelo s nama, zaboravilo sve svoje probleme i traume i iskreno se veselilo s nama. Nikad to neću zaboraviti, to ostaje za čitav život.”