Meni je Cibona danas dužna 400 tisuća eura. Ja sam na svoju inicijativu donosio odluke da ću sačekati da se drugi isplate dok ne dođu neka nova vremena, no dočekao sam da preko novina saznam da više nisam dio Cibone i da je upitno što će biti s tim mojim dugom. Moja ljubav prema Ciboni je velika. Cibona je meni puno dala, ona je veliki dio moga života." Pripremila Antonela Jakopčević

Nekoć simbol metropole, danas klub pred gašenjem. Na tanke je grane spala Cibona, a one samo što ne popucaju. Cibona prolazi kroz nikad teže razdoblje, a hoće li se uopće iz njega izvući pod velikim je upitnikom. Mnogi se pitaju tko je odgovoran, zašto je došlo do ovoga i ima li klubu spasa?

Rješenje je pretvorba u Sportsko dioničko društvo. Klub iz Savske ima još vrlo malo vremena da od Ministarstva turizma i sporta dobije privolu te postane Sportsko dioničko društvo. Jedini je to način da se izbjegne stečaj sadašnje Udruge građana.

Dug kluba popeo se na pet milijuna eura, a da bi imali kakav takav start, u blagajni kluba trebalo bi se pronaći barem duplo. Potrebno je otplatiti dugove, dobiti novac za ovogodišnju sezonu, ako se žele nadati nekakvim rezultatima, a koji dodatni milijun dobrodošao je i za crne dane, onakve kakve Cibona zadnjih godina itekako pamti i broji.

Na spomen Cibone prva asocijacija nisu više uspjesi i pune dvorane. No, kada je njen put u propast zapravo krenuo i tko je možebitno jedan od prvih krivaca koji je načeo problem? Ima tome već više od 15 godina. Naime, tko nije znao, Tuškanac je bio u vlasništvu  Cibone, što tadašnju vlast nije previše diralo u naumu da se okoristi i na toj lokaciji napravi gradsku garažu. Tadašnji šef kluba Božo Miličević trudio se opirati koliko je mogao, no Grad je klubu na kraju uzeo i Draženovu dvoranu, poslovne prostore, a uz sve to, ostali su i bez generalnog sponzora VIP-a, koji je baš zanimljivo, postao glavni sponzor utrke na Sljemenu – Snježne kraljice, a prste u tome, navodno je također imao Grad.

Dolaskom Ive Jelušića na mjesto predsjednika Cibone, koji je ujedno bio i Bandićev stranački kolega, utjecaj Miličevića u klubu sve je više slabio, a slabila je i Cibona. Godine 2008. cijeli je svijet bio u recesijskoj krizi, a Cibona baš tada procjenjuje da je savršen trenutak da složi najskuplju momčad novcem kojeg nema. Jelušić je napustio brod koji tone, a gradonačelnik je u upravu doveo novu garnituru predvođenu Ivicom Lovrićem, Zdenkom Antunovićem i Domagojem Čavlovićem.

Marin Rozić, koji je u klubu proveo dvadeset godina, prvo u funkciji igrača, a potom i sportskog direktora, iz medija je početkom ljeta saznao da više nije dio kluba. S obzirom na staž koji ima u klubu, pitali smo ga tko je kriv za stanje koje je zadesilo Cibonu.

“Cibona u modelu u kakvom postoji danas kao Udruga građama bez Grada ne može funkcionirati. Priča se da se sport i politika trebaju odvojiti, no u Hrvatskoj je to neizvedivo. Bez politike u Hrvatskoj ne ide ništa, pa ni sport. Što se tiče vlasti problem Cibone je krenuo kada je dignut kredit i kada je momčad bila izuzetno skupa. Kada su igrali Prkačin, Kus i tako dalje. Bila je jako skupa ekipa, dignut je velik kredit i apsolutno svi prostori su bili založeni, odnosno dani kao hipoteka za to. Cibona to nije uspjela servisirati, banka je to prisvojila, nakon toga stupa Grad koji daje Ciboni novce, a zauzvrat uzima sve te prostore. Tada se pričalo da je to bio premali novac i da je vrijedilo puno više. Od tada kreću problemi, kao i situacija s Tuškancem. I tu dolazi do problema između Cibone i Grada.”

No, tih godina slamka spasa dolazi u liku Emila Tedeschija koji predlaže spajanje Cedevite i Cibone. Tedeschi ima ono što Cibona nema – novac, a istovremeno Cibona ima ono što Cedevita nema – tradiciju i navijače. Bila bi to win win situacija da je uprava Cibone Tedeschiju pristala dati uvid u kontrolu novca. No to nisu učinili, očito s razlogom, te je time stvaranje jednog snažnog hrvatskog europskog kluba propalo prije nego je i započelo, a Cedevita je svoj put nastavila u susjednoj Sloveniji. Po mišljenju Rozića, ta ideja bila je i više nego odlična te je uvjeren da bi se njenom realizacijom Cibona spasila.

“Ja sam uvjeren da bi to bio spas za Cibonu. Bio sam tad dio kluba i iako je Cedevita bila Ciboni mrzak protivnik, mislim da bi to bila sjajna ideja i da se to tad dogodilo, mislim da bismo danas imali Cibonu kao pristojnu članicu Eurolige. Svi bismo bili puno sretniji i zadovoljniji. Ono što je tadašnjoj upravi išlo od ruke je trošenje novca, ali ne i zarađivanje istog, čime su se dugovi samo nagomilavali. Sredstva iz gradskog proračuna trošila su se nenamjenski i uprava ih više nije mogla pravdati. Time je Cibona izgubila pravo na daljnje financiranje, a s obzirom na dug prema Gradu, formalno su izgubili i pravo na korištenje dvorane. Ciboni u ovom trenutku trebaju hitno novci. Spominjala se opcija da Cibona digne kredit, a da Grad bude jamac, odnosno da Grad da pozajmicu Ciboni. Eventualno bi se to moglo iskombinirati, pa da Grad postane većinski vlasnik. To su modeli koji su spominjani, no ne znam koliko je to sve skupa realno.”

Aco Petrović nedavno je izjavio da se Košarkaški centar Dražen Petrović pretvara u mjesto za futsal, i da bi možda bilo zgodno da sukladno tome promijeni i ime. Na tu situaciju, osvrnuo se i Rozić.

“Ono što je meni izuzetno žao je to što je košarkaška dvorana odnosno Košarkaški centar Dražen Petrović koji je napravila Cibona, oduzeta Ciboni i da je Cibona postala poput podstanara u svome domu. Dvorana se oskvrnjuje, smanjuje se kapacitet dvorane zbog futsala i mislim da je to baš, baš loše. Cibona nisu samo seniori, postoje i omladinske kategorije koje također moraju odrađivati svoje treninge. Stvar je prilično kompleksnija nego što se prikazuje, ističe Rozić.

Vukovima iz Tuškanca je dao pola svoga života, osim što ga je nenajavljeno otpustila, danas mu duguje gotovo pola milijuna eura, no i usprkos tome, Rozić ne žali, jer za njega je Cibona više od kluba.

“Proveo sam u klubu 20 godina i taj klub najviše volim. Ja sam se zaljubio u košarku i počeo ju igrati da bi igrao u Ciboni i za reprezentaciju. Moj san se ostvario, sve ostale stvari su manje bitne. Meni je Cibona danas dužna 400 tisuća eura. Ja sam na svoju inicijativu donosio odluke da ću sačekati da se drugi isplate dok ne dođu neka nova vremena, no dočekao sam da preko novina saznam da više nisam dio Cibone i da je upitno što će biti s tim mojim dugom. Na uštrb Cibone sam zapostavio neke druge bitnije stvari u životu, međutim, nije mi žao. Išao sam srcem, ne pameću, sve je bilo iskreno. Moja ljubav prema Ciboni je velika. Cibona je meni puno dala, ona je veliki dio moga života.”

Nakon smjene vlasti, spominjali su se razni investitori i potencijalni spasitelji, no od te priče kao što je iz priloženog vidljivo, nema ništa, a nema ni odgovornih, jer za propast Cibone i dalje nitko nije odgovarao, a ako do 1.11. ne postigne dogovor s Ministarstvom, njena priča tu će se završiti, a klub će se ugasiti, simbolično baš na „tužni“ dan u godini.

“Situacija nije nimalo lagana. Znam da postoje određene opcije i da su strani investitori koji su uložili novac, da su i dalje zainteresirani. No, taj dug iz prošlosti i kosturi iz ormara neprestano izlaze, pa je i investitorima dosta svega. Teška je situacija. Šanse ima, ali nije velika. U ovom trenutku Cibona ovisi i o pomoći Grada, države, vjerovnika. Kada se to sve stavi u nekakvu formu, sve je puno nekakvih nepoznanica, tako da ne dajem previše šanse – zaključio je Rozić.