Hrvatska košarka naviknula se na debakle proteklih godina, a jedina konstanta koja postoji u raspravama o reprezentaciji jest treba li joj stranac, stoga postavljamo pitanje, koliko je zapravo stranac bitan za HR košarku?

Za vrijeme nedavnog boravka u Rijeci gdje je hrvatska reprezentacija doživjela još jedan neobjašnjiv poraz, našao sam se u raspravi s nekoliko kolega oko teme dovođenja stranca u pogon nacionalnog sastava.

‘”Zašto ne bismo doveli stranca playmakera ako nam treba? Pa ako mogu Slovenci, zašto ne bi i mi?‘,” bile su samo neke od zastupljenih teza.

Dino Rađa koji u HKS-u obnaša funkciju prvog čovjeka Stručnog savjeta više puta je naglašavao uzvišenim tonom kako ‘dok je on ovdje, stranac neće igrati za Hrvatsku.’

Rađa je posebno naglasio kako se u njegovom razmišljanju ne radi o nacionalizmu, rasizmu ili nečem trećem, jednostavno, reprezentacija mora biti drugačija od klubova koji su često krcati strancima.

Osobno, dosta sam vremena proveo razmišljajući o toj temi, jedno vrijeme, davnijih vremena kada je hrvatski dres nosio Dontaye Draper, čak sam i podržavao tu ideju na trajnoj razini. Međutim, s vremenom sam počeo razmišljati i o drugoj strani medalje. Muči me pomisao da jednostavno možemo ‘kupiti’ igrača da igra za reprezentaciju, kao da se radi o najobičnijem klubu koji popunjava roster igračima koje ne može pronaći u svom dvorištu.

STRANAC ILI DVA, TRI, ČETIRI…

Slovenija primjerice na ‘lageru’ ima više američkih igrača na pozicijama koje su im deficitarne, najpoznatiji je svakako Anthony Randolph koji je bio dio momčadi prvaka Europe iz 2017. godine, danas je tu Mike Tobey, a kratko vrijeme igrao je i Jordan Morgan. Primjećujete, ako pratite europsku košarku, kako su ovdje navedeni visoki igrači.

Dakle, Slovenija se odlučila za takav korak, identificirali su poziciju gdje postoji manjak kvalitete i odlučili su kupiti igrača da je popune. Slično su razmišljale i mnoge druge reprezentacije poput Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Gruzije itd.

Tri navedene reprezentacije ne spadaju u vrh europske košarke pa je jasan njihov pokušaj da se umjetno pojačaju. Slovenija pak ima izvanserijskog talenta u Dončiću pa su odlučili pojačati momčad čovjekom koji bi mu pomogao da zemlji donosi medalje.

ŠPANJOLSKI PROBLEM

Najnoviji slučaj dogodio se u Španjolskoj. Nedavno je odlični playmaker i najnoviji član Maccabija Lorenzo Brown dobio španjolsku putovnicu što je mnoge šokiralo. Predsjednik tamošnjeg saveza Jorge Garbajosa bio je inicijator te ideje nakon što je doznao kako Brown ima volje nositi dres španjolske reprezentacije.

Međutim, nisu svi bili istog razmišljanja. Izbornik Sergio Scariolo bio je neugodno iznenađen što ga nitko nije pitao za razmišljanje oko navedene teme, a kapetan Rudy Fernandez bio je daleko oštriji.

“Ne razumijem takvu odluku. Brown nema baš nikakve veze sa Španjolskom. U prošlosti sam igrao s Nikolom Mirotićem i Sergeom Ibakom, uživao sam, a obojica su nosili dres reprezentacije jer su prošli kroz omladinski pogon naše zemlje.”

Vjerujem da je upravo Rudy pogodio srž problema i naveo jedini relevantan razlog zašto reprezentacija ne bi trebala jednostavno kupovati inozemne igrače.

U hrvatskom nogometu imali smo primjer Eduarda Da Silve koji je također mlad stigao u Hrvatsku, Dinamo ga je nogometno odgojio, Brazilac je proveo pet ili više godina u zemlji i zaradio je putovnicu. Bilo je i igrača koji su stigli zbog istaknutih hrvatskih korijena što je također opravdan razlog.

Hrvatska nogometna reprezentacija barem za sada nema takav slučaj. Doduše, podosta HR reprezentativaca rođeni su ili povlače korijene iz susjedne Bosne i Hercegovine.

KAKAV IGRAČ TREBA HRVATSKOJ?

Nameće se još jedno itekako važno pitanje, kakav igrač/stranac treba Hrvatskoj? Pozicija playmakera kritična je godinama, iako osobno vjerujem da je ta tema prilično prenapuhana jer u današnje vrijeme termin klasičnog razigravača prilično je relativan pojam.

S obzirom na problematiku sukoba ULEB-a i FIBA-e, Hrvatska redovito igra bez svojih najboljih igrača u kvalifikacijama za velika natjecanja, barem do ljeta. Iako, ako ćemo biti posve iskreni to je možda i dobra stvar jer da su u regularnom dijelu sezone dostupni najbolji igrači svih reprezentacija, gdje bi zapravo Hrvatska dospjela?

U Euroligi i Eurocupu je brojka HR igrača zanemariva dok bi većina drugih reprezentacija kvalitetnije popunila roster pa bi izgledi bili još i veći da doživimo novi debakl.

No, problem Eurolige, odnosno Eurocupa sugerira da Hrvatska ne može tražiti baš one najbolje strance, odnosno Amerikance. Samim time, kako su to Slovenci učinili, morali bi kupiti barem tri ili četiri igrača jer što ako dovedemo američkog razigravača koji primjerice igra u jednom klubu srednje klase u Turskoj, a usred sezone promijeni klub i preseli u Euroligu?

Drugo pitanje koje se nameće, na kojoj poziciji dovesti stranca? Playmaker, krilni centar, nisko krilo ili jednostavno čovjeka koji je u stanju postići 20 poena na utakmici?

Dakle, iz ovoga se jasno vidi kako Hrvatska ima daleko više problema od jednostavne solucije dovođenja stranca koji bi bio univerzalno rješenje.

TKO ĆE PRONAĆI RJEŠENJE?

Dino Rađa nedavno je lopticu odgovornosti prebacio na klubove koji kaskaju u razvoju igrača. I nije u krivu. Hrvatski klubovi grcaju u dugovima i neimaštini. Situacija oko Cibone je poznata, niti Zadar ili Split ne stoje puno bolje.

Problem je i tzv. mentalitet pobjednika. Koliko puta smo čuli da je pojedinac super talentiran, a onda u stvarnosti saznamo da nema mentalitet potreban da takvo nešto i dokaže. Primjer je Lovro Gnjidić koji je već nekoliko godina postavljan u kategoriju talenta koji će napokon riješiti problem playmakera u reprezentaciji. No, taj isti Gnjidić trenere izluđuje ‘flegmatičnim’ pristupom u vođenju lopte ili razigravanju suigrača, brzo se iste rješava jer strahuje od protivničkog kontakta. K tome, u finalu hrvatskog prvenstva promašuje dva slobodna bacanja u ključnim trenucima pa isto ponovi protiv Finske u reprezentativnom dresu.

Gnjidić nije jedini. Ne čudi stoga da mnogi mladi igrači odlaze u klubove kao što je srpski Mega Basket koji je doslovno stvoren da ih razvija i kasnije plasira u veće klubove ili lige. U Hrvatskoj takav projekt ne postoji.

Odgovornost Saveza također mora postojati. Nedavno smo svjedočili medijskom sukobu Rađe i Aleksandra Petrovića, a potonji je posve ispravno sugerirao kako je aktualna garnitura Saveza zaratila s najboljim hrvatskim klubovima što izravno utječe i na reprezentaciju. To se dogodilo zbog očitog razloga, Savez je lojalan sustavu FIBA-e, a klubovi gledaju prema privatnoj ABA ligi, odnosno ULEB-u, iako u manjoj mjeri.

Jednostavno ili jednosmjerno rješenje u ovoj kompliciranoj situaciji ne postoji. Kompromis će uvijek biti najbolje rješenje. Hrvatski klubovi godinama su u ABA ligi promatrači i kanta za napucavanje financijski i igrački jačim klubovima kao što su Crvena Zvezda, Partizan, Budućnost ili Cedevita Olimpija. No, ako HR klubovi napuste regionalnu ligu što je druga opcija?

Aleksandar Petrović jest govorio kako je ABA liga potrebna hrvatskim klubovima jer nudi izlazak prema Euroligi, međutim, je li doista realno očekivati da će Cibona, Zadar ili Split uopće dogurati do najjačeg natjecanja u Europi?

FIBA nudi nešto bolju opciju, natjecanje slabije kvalitete, ali opet prilika da se igra protiv jače, inozemne konkurencije, a to upravo nedostaje HR klubovima. Igranje u domaćem prvenstvu ne nudi nikakvu priliku za razvoj jer, budimo iskreni, ne radi se o natjecanju najviše kvalitete.

Konačno pitanje na koje moraju odgovoriti i HKS, ali i najbolji hrvatski klubovi, jeste li u stanju pronaći zajedničko rješenje za dobrobit domaće košarke? Bez fige u džepu, medijskih prepiranja i prebacivanja krivnje s jedne na drugu stranu?

Ako je odgovor potvrdan, krenite na posao jer vrijeme je odavno isteklo.