Kako sam prvi objavio najtužniju vijest u životu

Monografija Dražen Petrović

Spreman sam do smrti braniti svoju tvrdnju: on je najveći košarkaš u povijesti Hrvatske. Da, da, znam sve o Tonijevim prstenima, od Kreši, o Dini… ali oni nisu Dražen. Jedan i jedinstveni. Nema ga 30 godina i nedostaje mi svaki dan. Napisao: Darin Janković

U karijeri sportskog novinara, priznajem s pomalo srama, nisam dosegao neke zapamćene profesionalne vrhunce. Nisam, doduše, predugo niti bio „pravi“ sportski novinar: tek radijski s početka karijere, zatim specijaliziran za auto i moto sport, a posljednje desetljeće i pol karijere sportskog komentatora neću niti uračunavati, jer komentiranje je poseban zanat. Daleko su moja žurnalistička postignuća od onih legendi poput pokojnog Tomislava Židaka ili još uvijek vitalnog Slavka Cvitkovića; novine se nikada nisu prodavale radi mojih nadahnutih tekstova, nikada nisam imao niti jednu ekskluzivu, moji napisi nisu promovirali niti jednu novu sportsku zvijezdu.

Međutim, jednom sam u karijeri bio u prilici prvi oglasiti šokantnu novost i, nažalost, taj je moj novinarski vrhunac bio i jedan od najtužnijih dana koje sam proživio, kao romantični obožavatelj sporta. Bio je to još samo jedan lipanjski utorak koji nije obećavao ništa posebno. Kao i obično dok sam radio jutarnju „šihtu“ na tadašnjoj Radio Ciboni, bio sam u redakciji prije 6 sati kako bi pripremio prve vijesti. Čim sam ušao kroz vrata stana u Palmotićevoj 7 gdje se radio nalazio, zaštitar koji je bio tamo tijekom noći gurnuo mi je u ruku papirić gdje je pisao neki broj telefona i ime Ivan Fattorini.

“Nazovi ga, rekao je gospodin da ga se nazove čim dođe netko od novinara” – rekao mi je momak u uniformi Sokola. Bio sam pomalo iznenađen, ali ne posebno. Znao sam da je doktor Fattorini liječnik naše košarkaške reprezentacije, a glavni je urednik Radio Cibone bio Zoran Kovačević, čovjek koji je košarku konzumirao za doručak, ručak i večeru. Zoran se taman vraćao s utakmice košarkaške reprezentacije iz Poljske, čuo sam da ne leti s igračima, a kako je to bilo doba prije mobitela mislio sam kako mu moram prenijeti neku poruku ili što već. Znao je doktor kako će glavni urednik s puta prvo doći u redakciju. Tako sam relativno miran nazvao broj, gdje mi se javila gospođa Željka Fattorini, glasovita televizijska voditeljica. Znao sam obitelj Fattorini, jer išao sam u školu s njihovom kćeri Ivom, pa sam se predstavio i pomalo začudio kako me teta Žeža ništa nije onako kurtoazno pitala, već odmah gurnula slušalicu svom suprugu.

Vijest nije mogla biti šokantnija: u prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je Dražen Petrović, rekao mi je doktor Fattorini, a meni su se noge odsjekle. Ništa pametnije nisam uspio pitati nego “Jeste li sigurni?”, kao da bi čovjek njegove inteligencije rekao tako nešto bez provjere. “Što da radim?” pitao sam doktora, koji mi je rekao. “Objavi, što možemo drugo.”

Tresao sam se kao prut kada se upalilo crveno svjetlo koje je signaliziralo da je mikrofon uključen. Glas mi je pucao i jedva sam izgovorio tu jednu rečenicu, znajući da sam pokrenuo lavinu. Ono što je slijedilo bio je pakao: stotine telefonskih poziva kolega i slušatelja, nevjerica, krici, suze i golema tuga. Ostavio nas je on, najveći od najvećih, on koji zna i priznaje samo pobjedu.

Gledao sam ja košarku i prije Dražena, uživao u velikanima kao što su bili Krešo, Praja, Kindže… ali košarku sam zaista zavolio tek radi njega. Moj šulkolega Marko najbliže je stanovao glasovitom Saloonu gdje je Cibona imala svoje urede, pa je kupovao ulaznice za utakmice gdje smo imali sreće uživati u igri košarkaškog Mozarta. Bože moj, kako je on igrao taj sport. Sve je izgledalo tako lako: protivnici su se sami rušili od njegova driblinga, a lopta je tako sigurno rešetala mrežicu, kao da je pogoditi taj viseći obruč najjednostavnija stvar na svijetu. Letio je parketom, a ja sam ga gledao kao očaran. Hoće li Cibona pobijediti ili ne nije bilo pitanje. Pa naravno da hoće, imamo Dražena. Radi Dražena sam proveo četiri dana u vlaku i autobusu putujući u Atenu na finale Kupa prvaka, gdje je Real predvođen dvojcem Robinson-Martin nije imao ni teoretske šanse. Dražen je utrpao laganih 36.

Inače mrzim rasprave o najboljima svih vremena. Uvjeren sam kako je sve potrebno staviti u kontekst vremena i prostora te da je nemoguće uspoređivati nečija postignuća, posebice ne samo prebrojavajući titule, medalje, golove ili poene. Najveći su najveći radi nekog jedinstvenog X-faktora. I upravo zato, kada je riječ o Draženu, spreman sam do smrti braniti svoju tvrdnju: on je najveći košarkaš u povijesti Hrvatske. Da, da, znam sve o Tonijevim prstenima, od Kreši, o Dini… ali oni nisu Dražen. Jedan i jedinstveni. Nema ga 30 godina i nedostaje mi svaki dan.