Hrvatski košarkaš Željko Šakić, koji trenutačno igra u francuskoj LNB Pro A ligi (koju možete pratiti u programu Sport Kluba) za Élan Chalon, jedan je od onih sportaša čija bi priča trebala mnoge inspirirati.

Kao zagrebački dečko iz strogog centra grada odrastao je igrajući s društvom nogomet i košarku po ‘zagrebačkim ulicama.’

Prvi sport koji je ozbiljnije trenirao bilo je hrvanje, ali kad je bilo jasno da će biti viši od dva metra prebacio se na košarku.

I kao i svaki zagrebački dečko sanjao je da jednoga dana zaigra za Cibonu, dvostrukog prvaka Europe o kojem su mu roditelji i prijatelji puno pričali.

No, taj san – da odjene dres sezone – ostvario mu se tek u 29. godini života. A put do Cibone te do dobrih ugovora bio je prepun uspona i padova. Od ‘kaljenja’ za manje hrvatske klubove poput Kaptola i Dubrave do odlaska u Hercegovinu gdje je igrao za Zrinjski iz Mostara ili Široki, pa se do nastupa Španjolskoj u ACB ligi. Igrao je još u Bugarskoj, Poljskoj, Litvi, Rusiji, Rumunjskoj i Turskoj.

Usprkos tome što njegovu radnu etiku i talent treneri u hrvatskoj nisu prepoznali uspio se izboriti za svoje mjesto u hrvatskim mladim reprezentacijama, a za seniorsku reprezentaciju debitirao je 2015. godine u dobi od 27 godina kod izbornika Velimira Perasovića. I danas to Šakića čini jednim od najstarijih debitanata u povijesti hrvatske košarkaške seniorske reprezentacije.

“Od svih liga u kojima sam igrao mislim da je španjolska totalni vrh evropske košarke. Puno je brža nego francuska liga. Što se tiče Francuske, mislim da trenutačno ove godine spada u Top 3. To je liga u kojoj doslovno svatko svakoga može dobiti, a podatak kako Francuska ima tri kluba u Euroligi (Monaco, Asvel i Paris) te se njih 5, 6 natječe u Fibinoj Ligi prvaka, Eurokupu dovoljno govori koliko je to snažna i konkurentna liga.“

Od samih početaka stalno ste se trebali dokazivati i prošli ste poprilično težak put do uspjeha. Prvi put ste osjetili što je nepravda kao klinac u Ciboni?

„Mislim da je ogromna razlika između onog vremena kad sam bio mlađi i sada. Iskreno, mislim da bi mi sad bilo stvarno pumo lakše pronaći pravi klub i vjerujem da bi prava prilika vjerojatno došla brže. U moje vrijeme očito je bilo lakše kupiti stranca nego dati mladom priliku, tako da je praktički većina nas koji smo ponikli u Ciboni krenuli nekim okolnim putem. Najteži je prelazak iz juniora u seniore jer kao klinac koji nema stalni izvor prihoda zapravo nisi znao što očekivati sljedećih godina. Pitaš se je li to taj sport kojim ćeš se baviti? Je li to ispravan put? Trebaš li sve ostaviti i završiti fakultet? Razmišljao sam o svemu, a bila je i takva situacija da sam se skoro ostavio košarke kad sam morao otići iz Cibone. Jednostavno se nisam našao nigdje i pola godine nisam imao klub, išao sam na fakultet i nisam znao šta ću i gdje ću. Bio sam pogođen jer me se odrekao klub u kojem sam počeo, u kojem sam bio cijeli život.

I kad ti kažu kako na tebe ne računaju za prvu momčad tad mi se dogodilo puno toga i svašta mi se motalo po glavi. Imena ljudi neću spominjati, ali oni koji su tad bili u klubu sve o tome znaju. Da, zamjeram nekim ljudima što se tako odnose prema klincima koji su stasali u tom klubu, ali s druge strane moglo je biti i gore. Kao mlad igrač pun želje i snage nisam dobio priliku i to me pogodilo“, ispričao je za Sport Klub Željko Šakić koji je ovih dana proslavio 37. rođendan. I još ne razmišlja o mirovini…

Niste ni prvi ni zadnji igrač Cibone kojem se dogodilo tako nešto.

„To je jednostavno tako bilo u Ciboni i nismo se mogli boriti protiv toga. Ali to me sve izgradilo kao igrača.“

I sada u 38. godini života briljirate u francuskoj LNB Pro A ligi u dresu Élan Chalona?

„Eto, stigao sam u veteranskim godinama do Francuske gdje mi je lijepo. No, jednostavno sam imao svoj put i nisam mogao baš birati gdje ću igrati tako da sam prošao baš puno zemalja. Što se francuske lige sve se poklopilo. Želio sam klub iz top tri europske lige i pokazao sam da u ovom godinama još uvijek mogu dobro igrati. Uvjerio sam se da me cijene i dobili su od mene točno što su se i nadali. A ja sam im dokazao da imam kvalitetu za tu ligu. Kad sam dolazio nisam znao što očekivati, uzdao sam se samo u sebe kao i svaki puta i mogu reći da sam zadovoljan. Igram baš dobro i ne mogu se požaliti na ništa.“

Spomenuli ste tri euroligaša koja su iz francuske lige, a tu je i nekoliko klubova s ozbiljnim budžetima?

„Liga je jako kompetitivna, a to gledatelji Sport Kluba znaju. Evo, čak i ti euroligaški klubovi nisu sigurni da će svaku dobiti klubove iz donjeg dijela ljestvice. To je ta kvaliteta francuske, a podatak kako nekih 8 do 10 klubova igra neka europska natjecanja, dovoljno govori. Ulaganja u sport, a pogotovo u košarku su velika i jednostavno je sve ovo što imaju u ligi došlo prirodno.“

Pričali ste o Ciboni u kojoj niste dočekali priliku kao mlad igrač. No, za seniorsku reprezentaciju debitirali ste u dobi od 27 godina?

„Kad je Hrvatska bila domaćin Eurobasketa 2015. dobio sam poziv od izbornika Velimira Perasovića. Nakon priprema ispao sam kao 13., ali mi je puno značilo što sam napokon dobio poziv. Tome se kao igrač uvijek nadate, da igrate za dvoju domovinu. Kad vratim film unazad, bio sam sretan što sam bio dio toga, a tu sam i shvatio da mogu biti jako dobar. Tjera te neki inat i čekaš svoj trenutak, a tad je došla i smjena generacije. I tako je ispalo, tko čeka i dočeka!“

Dočekali ste tako i Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. godine. Više od toga nema ili?

„Da, igrao sam u Riju i bilo je fenomenalno. Čitao sam da se te Igre najbolje i najkvalitetnije od zadnjih nekoliko koje su organizirane. Kad sam postao olimpijac, iskreno, bilo mi je čudno jer sam se pomirio nema šanse da tako nešto doživim s košarkom. Bio sam siguran da nema teoretske šanse, ali eto dogodilo se bio sam presretan. Mislim, to mi je jedan trenutak koji neću nikad zaboraviti. Dečko iz centra Zagreba koji se umalo ostavio košarke postao je olimpijac sa 28 godina. I taj kvalifikacijski turnir u Italiji neću nikad zaboravit, bilo je to fenomenalno iskustvo.“

Koga ste upoznali, a koga gledali uživo od velikana?

„Upoznao sam puno poznatih, s nekima imam i fotografiju, a dragi mi je što sam uživo gledao Usaina Bolta. Upoznao sam i cijeli američki Dream Team u kojem su igrali Carmelo Anthony, Kevin Durant, Draymond Green, Jimmy Butler, Kyrie Irving i drugi. No, oni nisu spavali u olimpijskom selu, ali zato je od NBA zvijezda spavao Manu Ginobili. Znači, Ginobili je stvarno velik čovjek, a mogao sam se uvjeriti kako nije mogao pojesti u miru jer su oko njega sportaši stajali u redu kako bi se fotografirali s njim. I svakome je izašao ususret, vidio sam kako se nekih 20 minuta fotografira s ljudima, a hrana mu se hladi. Kakav fenomenalan čovjek!“

Dotakli smo se već hrvatske reprezentacije. Već vas neko vrijeme nema na popisu A vrste. Jeste li se oprostili od svetog dresa?

„Nisam se oprostio, ali nisam dobio poziv izbornika zadnje dvije, tri godine. Iskreno, svjestan sam kako je trener taj koji odlučuje koga će zvati, ali isto tako mislim da mora biti neko poštovanje. Ako ćemo gledati realno nas par koji igramo u ozbiljnim ligama moglo je pomoći. Ne znam je li ih izbornik zvao, ali uz mene tu su još Krušlin, Bilan, Zubčić i Radošević koji su mogli pomoći. Mene nitko nije zvao iz Saveza niti pitao kako sam. Obzirom da smo igrali protiv Francuske moram reći kako mislim da mi je za tu utakmicu bilo mjesto među 12 igrača. Pa poznajem jako dobro većinu igrača, imam iskustvo, ali eto što je. Trener bira igrača…“

Hrvatska košarka nam baš nije u dobroj situaciji. Seniori po prvi puta u povijesti neće igrati na Eurobasketu, sve mlade selekcije su u B diviziji?

„Očito se tako nešto moralo nekada dogoditi i kad to ovako gledamo to je loše. No, sve se događa s razlogom, a sad koji su glavni razlozi i zašto? Tu ima puno razloga, a o tome ne bih.“

Koji su vam planovi, jer ipak ste ušli u veteranske godine?

„Otkad sam napunio 30 godina govore mi da sam veteran. Neki dan sam proslavio 37. rođendan i moram reći da se fizički i mentalno osjećam odlično i sve što mi se događalo me nekako gura prema naprijed. Što se mene tiče, igrat ću košarku koliko ću god moći stajati na nogama. Tako da kod mene limita nema. Idem dan po dan i vidjet ćemo gdje ću doći. Meni je košarka jedina ljubav i uvijek dajem cijelog sebe ne terenu i kad sam imao 28, 29 godina nisam zamišljao da ću ovako dugo igrati.“

Rekli ste da vam je košarka jedina ljubav. Tko vas je zarazio tim sportom?

„Kad si visok automatski ideš u taj sport, a možda je razlog u globalna ikona Michael Jordan. Tad nisam propuštao TV prijenose Chicago Bullsa, a u to vrijeme košarka je bila kod nas boom. Jednostavno sam zavolio taj sport i to je to. Počeo sam od svoje sedme godine i eto bavim se tim sportom već 30 godina.“

Poruka za kraj?

„Vratio bih se na Savez i na reprezentacije. Otvoreno kažem kako se neke promjene moraju dogoditi, a što točno ne znam. Košarka već dugo nije važna, a koji su razlozi zaista ne znam. Nisam baš uključen u sve to, ali jedan od razloga je sigurno taj što treneri mlađih kategorija nisu dovoljno dobro plaćeni i to im nije primaran posao. Ovako su prisiljeni raditi još nešto sa strane, a na taj način nećemo dobiti kvalitetan kadar trenera kojih sigurno imamo i koji će moći raditi predano s tim klincima. No, isto tako morate znati da nije isto raditi za klub ili za reprezentaciju.“

Novaca očito nedostaje u sportu, a sigurno ima zainteresiranih investitora. No, ako nema novih financija u sportu koje su potaknute olakšicama, nema ni timskog sporta. Vi barem znato kako je to u nekim državama?

„Upućen sam u sve to i kako stvari stoje to bi se moglo dogoditi taman kad se umirovim i kad postanem trener. No, svima je jasno kako bez novaca neće biti napretka. Ja znam da ću sigurno ostati u košarci, a u kojoj funkciji – vidjet ćemo. Košarka mi je dala sve i nekako se osjećam dužan dio toga vratiti svojim znanjem i iskustvom.“