Snowboarding nipošto nije mainstream sport. Neće izazivati navijačku euforiju, inspirirati mase klinaca i puniti medijske naslovnice, no karijera Amerikanca Shauna Whitea, koji je u Pekingu svojim petim Igrama zaključio svoj put na snježnoj dasci, svakako je zaslužila sve od navedenog.

Priča snowboardera Shauna White priča je sportskog i ljudskog karaktera, priča o ustrajnosti i borbi sa svakojakim preprekama, te na kraju krajeva, priča na koju se svaka sportska individua, ali naposlijetku i svaka osoba kao takva, može ugledati i u njoj pronaći inspiraciju.

U Pekingu je ovaj danas 35-godišnjak zaključio svoju blistavu karijeru, u kojoj je na Olimpijskim igrama po prvi put nastupio sa svega 19 godina u Torinu. Nažalost po njega, U Pekingu nije dobio oproštaj kakav je sanjao, ostao je tik iza podija i osvojio četvrto mjesto, no žal je možda pogrešna riječ za upotrijebiti u kontekstu ovog čovjeka, jer kad se sagleda njegova cjelokupna karijera, jasno je da White razloga za žal nema.

Japanc Ayumu Hirano, koji je više puta gledao u leđa Whiteu, ovog je puta osvojio zlato, Australac Scotty James okitio se srebrom, dok je broncu oko vrata objesio Švicarac Jan Scherrer.

“Ayumu i Scotty su dugi niz godina vršili pritisak, nisu mi dali da se opustim, gledali su mi u leđa i čekali bilo kakav moj posrtaj kako bi oni stigli na red. Na kraju im se upornost isplatila. Tužan sam jer nisam uzeo medalju na oproštaju, ali i sretan zbog njih, jer znam što znači davati svoj maksimum i znam kakav je osjećaj kad za to u konačnici budeš nagrađen. Čestitam im!”, rekao je nakon vožnje White, suznih očiju i pomiješanih emocija. Nije mu bilo lako, ali i ovog puta je, kao i toliko puta dosad, pokazao svoju sportsku i ljudsku veličinu.

Sve je krenulo s Tonyjem Hawkom

Priča o počecima Shauna Whitea posebno je inspirirajuća. Naime, sport u koji se prvotno zaljubio bio je – skateboarding. Svakako srodno onome u čemu je kasnije postao velemajstor, no morate se složiti, tvrdi asfalt i limene cijevi ograda u skateboard parkovima potpuno su drukčija stvar od snježnog pokrivača, kao da usporedimo rolanje i klizanje… White je rođen i odrastao u San Diegu u Kaliforniji, a kako mu je otac imao veliku strast prema surfanju, nije iznenadilo što je i njegovim genima kolala strast prema ekstremnim sportovima. S vremenom je počeo svakodnevno dolaziti u skejterski park u Encinticasu, gdje mu je za oko zapeo majstor svog zanata Tony Hawk.

„On je bio moj apsolutni heroj. Gledao bih ga danju, a zatim bih popodnevne i večernje sate proveo igrajući videoigre u kojima je on bio u naslovnoj ulozi. Bio sam prestravljen prići mu i popričati s njime, pa sam se svakodnevno trudio unaprijediti svoje skejterske vještine u nadi da će me Tony primjetiti i prići meni, napraviti prvi korak“, pričao je svojedobno White. Na kraju se to i dogodilo, Hawk je uočio njegov talent, on i White brzo su postali prijatelji, a legenda daske na asfaltu uskoro je usmjerila Whitea ka skejtboarderskoj karijeri, koja se razvijala paralelno s onom na snowboardu. Onom koja je trajala od njegove šeste godine i kojom je krenuo prateći stope starijeg brata, Jesseja Whitea. Radio je na više frontova, bio je uporan, bio je neustrašiv, bio je rođeni pobjednik! Na koncu, jedno je ipak moralo prevagnuti, a pokazalo se kako odabirom snowboard daske Shaun nije pogriješio, naprotiv!

Kraj velike ere

Kraj njegove karijere ujedno je označio i kraj jedne dugotrajne i značajne ere, jer njegova samostalna karijera toliko je velika da je slobodno možemo izjednačiti s riječju era.

Na već spomenutim, svojim prvim Zimskim olimpijskim igrama, u halfpipe disciplini sa svega 19 godina osvojio je zlatnu medalju. Isti uspjeh ponovio je i četiri godine kasnije u Vancouveru, te u Pjongčangu 2018. godine. U Sočiju 2014. i u Pekingu ove godine ostao je odmah iza pobjedničkog postolja.

Njegova karijera obilježena je ozljedama i situacijama u kojima se tik pred natjecanje zbog istih činilo kako neće biti u mogućnosti uopće nastupiti, da bi se nevjerojatnom snagom volje White oporavio, u zadnji čas iznenadio sve svojim nastupom, a zatim na istim tim natjecanjima i pobjeđivao. Takvih je slučajeva u njegovoj karijeri bilo mnogo, no bilo bi ih bespredmetno sada sve nabrajati. Zato ćemo pričati o nečem drugom.

Borbe na različitim frontovima

Uza sve uspone i padove, a ovog prvog navedenog je svakako bilo više, White je vodio bitke s još dvije stvari. Kroz cijelu karijeru, ovaj se veliki sportaš naime, borio i s jednom velikom srčanom manom. Manom koju je imao od rođenja. U njegovom slučaju, radilo se o neprirodnom obliku samog organa zbog kojeg je imao problema s protokom krvi u organizmu. Prije svog prvog rođendana obavio je dvije operacije, a ponekad je u intervjuima nakon svojih nastupa znao izjaviti kako se osjeća umorno i zapuhano, ponekad bi u njegovo ime izjave davali i sami liječnici ili članovi njegovog tima. Srećom, ova mana, koja u ekstremnim slučajevima može rezultirati po život opasnim problemima, a u najgorima i iznenadnom smrću, njemu kasnije nije zadavala probleme, iako mu je nesumnjivo kroz karijeru bila u pozadini misli.

Drugi problem s kojim se borio bilo je njegovo mentalno zdravlje koje, kako je priznao uoči samih Igara u Pekingu, nije uvijek bilo u najboljem stanju.

„Sada konačno mogu pričati o tome, mentalni problemi više nisu tabu kakav su nekad bili, a borim se s njima otkad znam za sebe“, kazao je White. „Kad sam bio mlad, smatrao sam da sam jedini na svijetu koji prolazi kroz takve stvari i ima takve misli, smatrao sam da ću biti stigmatiziran ako otvoreno progovorim o tome. Bio je to teret velike težine s kojim se nije bilo lako nositi.“

Michael Phelps kao inspiracija

Brojne ozljede, uključujući i brutalan pad s daske 2018. godine nakon kojeg je dobio 67 šavova na licu, optužbe za seksualno zlostavljanje 2016. koje su kasnije odbačene, te konstantan pritisak – biti sjajan, biti nepogrešiv, biti u vrhu, biti najbolji! Sve to polako je izjedalo Whitea, dok konačno nije pronašao inspiraciju.

„Kad je prvak poput Michaela Phelpsa progovorio o problemima s mentalnim zdravljem, bio sam apsolutno šokiran. Nisam mogao probaviti da jedan takav šampion, koji se činio savršenim izvana, ima takve borbe sam sa sobom. To mi je dalo dodatnu hrabrost. Prije sam to smatrao slabošću, a sada, kada otvoreno govorim o tome, to smatram svojom vrlinom i prednošću“, pričao je uoči Igara.

Primjetili ste da smo u tekstu minimalan dio priče posvetili njegovim uspjesima na sportskim borilištima. Jer Shaun White je veliki sportaš, ali Shaun White je prije svega karizmatična individua, čovjek koji se kroz život suočio s brojnim izazovima, ponekad preteškima za izoliranog pojedinca, ali sa svakim od njih se nosio najbolje kako je znao, i na kraju je iz svega izišao kao pobjednik.

Zbog upečatljive crvene kose i činjenice kako ga je na dasci bilo nemoguće zamijeniti s nekim drugim, s vremenom je dobio nadimak ‘Leteća rajčica’ (izvorno ‘Flying Tomato’). I dok su mu tijekom izjave nakon neuspješnog pohoda na medalju na posljednjim Igrama tekle suze, White je ponosno ustvrdio: „Nisam tužan. Sretan sam! Kakav život, kakva karijera, kakvo naslijeđe. Danas je moglo bolje, ali te emocije će proći, a ostaje život ispunjen prekrasnim uspomenama. Hvala ti snobwoarding, ti si bio moj život!“

Njegova priča zasigurno bi bila na svim naslovnicama i u svim sportskim vijestima da se čovjek bavio nogometom, košarkom, teniskom ili bilo kojim popularnijim sportom. U tom slučaju imao bi i lagodniju mirovinu, zaradio bi više novca i uživao u toj popularnosti i slavi godinama nakon svog oproštaja. Ali, u ovom slučaju nije riječ o popularnosti. Jer priča Shauna Whitea je nešto što ne mogu napisati ni najbolji holivudski scenaristi ni režirati najskuplji holivudski redatelji. U ovom slučaju nije riječ ni o slavi ni o bogatstvu. Znate onaj slogan Mastercarda „Neke se stvari ne mogu kupiti novcem.“ E, takva je priča Shauna Whitea.

Odmori, leteća rajčico, zaslužio si!