U novoj su epizodi Krešo i Kruno ugostili zaista posebnog gosta - košarkašku legendu Aleksandra Petrovića. Za razliku od Kreše, Aco je otkrio da s Krunom ima samo pozitivna iskustva, najavio spektakl koji nas čeka u rujnu, ali i analizirao brojne trenutke hrvatske košarke. Razgovaralo se i o Ciboni, Sesaru, Gjergji, Hezonji... uživajte.

Za početak malo osvrta na posljednji veliki uspjeh hrvatske reprezentacije, taj plasman u Rio. Nije bilo nikakvih očekivanja, ali smo izborili plasman. Možete se malo prisjetiti toga?

Naravno, mislim da sada u kvalifikacije ulazimo s puno više optimizma nego tada jer je prošlo ljeto bilo obojano lijepim bojama. Te 2016. smo došli s frustrirajućeg Europskog, sjećam se da sam jedva skupio dvanaest igrača koji su krenuli trenirati. Osam ih je kvalitetno sudjelovalo, a četvorica su bila back up. Okupili smo se u Sv. Martinu i bez ikakvih obaveza krenuli trenirati, mediji nas se nisu sjetili i nitko na nas nije obraćao pažnju što nam je olakšalo, pripremali smo se u miru. Kad su krenule pripremne utakmice falilo mi je igrača, ali jezgra je postojala. Samopouzdanje se hrani pobjedama, početak je bio solidan, a ključna je bila nokaut utakmica protiv Tunisa, nismo igrali tipično za Hrvatsku. Morali smo biti defanzivno spremni, dobili smo 72-50 i nakon toga ušli u dan odmora. Počele su mi padati napamet lucidne ideje što se tiče taktike. Konkretno, protiv Grčke i Antetokounmpa.

Čini se da nekako protiv njega uvijek imate rješenje…

Ni protiv Hrvatske ni protiv Brazila on nije igrao peticu gdje bih ga ja kao trener stavio, u Torinu je igrao trojku, nama je taj match up bio fantastičan. Ono što smo odigrali u prvih trinaest minuta je bilo košarkaško savršenstvo, 37-14 smo poveli, a onda se zavezali u čvor, oni su se približili, ali smo uredno to priveli kraju. U finalu protiv Talijana je posebnu ulogu imala video analiza, Dražen Orešković je dobio naredbu da izvlači pogreške na našu štetu koje su nedvosmislene, došli smo do podatka da smo u 19 situacija na taj način oštećeni. Dobili smo sjajno suđenje, nesretan splet okolnosti nas je doveo do produžetaka, ali bilo je suđeno da to dobijemo. To slavlje i sreća su mi neki od najljepših trenutaka… Nikad neću zaboraviti povratak u Zagreb autobusom, nemjerljiva sreća. Nakon deset dana smo se okupili, to je bio početak dobrog ljeta… 

Ne pamtim takvu navijačku euforiju oko košarke već dugo…

To smo ljeto stvarno dobili sjajne reprezentacije – Italija, Grčka, Tunis, Kanada, Ukrajina, Francuska, Španjolska, Brazil i Litva. Devet reprezentacija koje su među najboljih 15, osvojili turnir i prvo mjesto u grupi. Peh je bila Srbija.

Zamjerati li si nešto iz te utakmice?

Uvijek si nešto zamjeram, moj ego je velik u javnosti, ali kad se zatvorim u sobu uvijek se kao trener pogledam u ogledalo i pitam se što sam mogao napraviti. Krenuli smo loše, oni nas stižu, vratio sam Roka, ali više nismo bili na plimnom valu. Hezonja je uzeo prerani šut, bio je glavni detonator našeg povratka, vratili smo se na -1. Nisam imao hrabrosti pet godina pogledati tu utakmicu, tek sam onda shvatio da je Jokić pomeo Luku Babića… To je nesportska greška, trebala su biti dva bacanja, lopta sa strane i naš šut za polufinale. Međutim, nije bilo VAR-a, završilo je četiri razlike i to je to. 

Centri su nam bili sjajni, Bilan i Planinić. Jedina laguna za koju nismo imali rješenja tog ljeta su bile ekipe s peticama koje su popale i šutirale. Strašno mi je žao Luke Babića, točno nam je on trebao, bio nam je sjajan. Spominjem te junake iz sjene sada. Postojala je fantastična kemija, žao mi je što se to raspalo.

Koja vam je bila najteža utakmica za pripremiti?

Do kraja života će me pratiti jedna utakmica, +17 protiv Turaka. Imali smo sve zapakirano, sve je bilo na našoj strani i ta me utakmica proganja. Ta mi ne da mira, odredila je negativan smjer hrvatske košarke. Ove ostale sam sažvakao, ali ovu ne mogu… 27 minuta smo bili fantastični, ali problem je što sam prekasno krenuo rotirati. Da smo izbjegli jedan banalni prekršaj bili bismo u polufinalu. Najveći problem je bila ta 2001. godina, da smo tu ušli u polufinale ili uzeli medalju sve bi bilo drugačije. Govorimo o krizi, da, zadnja je medalja bila prije skoro trideset godina, ali smo mi kasnije još barem četiri puta imali šanse.

Puno propuštenih prilika, nažalost.

Kad gledam unazad, I te 1995. sam se vraćao u Hrvatsku na mala vrata. Mislim da se nijedan trener nije vratio mizerniji s velikom medaljom, nisam par dana izašao iz kuće zbog svega što se događalo. Od devet utakmica izgubili smo jednu. U toj protiv Litve sam se prvi put adaptirao, žrtvovao sam Stojka i pomaknuo Kukoča na četvorku, u tom smo match upu izgubili utakmicu.

Ovako kad se sve analizira, stvarno ti rezultati nisu katastrofa. Nije u košarci lako dolaziti do medalja. 

Da, mnogi akteri tih događaja od prije trideset godina nisu više s nama. Nije bila odluka igrača otići, to je bila pogreška, ali tada to još nismo mogli reći.

Mislite li da se danas može ponoviti uspjeh kao s vama u Italiji?

Ovisi tko će doći, prošlog ljeta nam se dogodilo dosta pozitivnih stvari, pronašli smo neku jezgru koja nije postojala ranije, imali smo pet zaista fenomenalnih igrača, pitanje je hoće li sada biti nadogradnje. Prošao sam puno kvalifikacija i znam kako to izgleda, ako se opsesioniramo prvom utakmicom protiv Slovenije ćemo loše završiti. Fokus nam treba biti Novi Zeland, taktički su nam neugodni. Pobjeda protiv njih vodi u polufinale, moramo ih dobiti i ako dobijemo Sloveniju – utakmica sa Slovenijom ništa ne znači, ključan je fokus na Novi Zeland.

Dok ste bili na čelu birali ste između Sesara i Gjergje, on navodno nije htio imati više posla s hrvatskom košarkom?

Pa ne bih se složio, prihvatio je poziv opet. Priča je jednostavna, u prvoj rundi kad sam postao izbornik sam obavio razgovor s četvoricom koji su me interesirali – Miličić, Gjergja, Volemac i Spahija. Savez me zamolio da preuzmem dva prozora dok ne rješim situaciju, dva mjeseca sam radio s dva ekstremno talentirana trenera, Sesarom i Tomasom. Sesar se ovdje nametnuo kao opcija koju sam htio predložiti, ostalo mi je dvadeset dana i još dva razgovora, ali Sesar je ostao kandidat. Otpao mi je i Đikić, Gjergja mi 1.4. šalje poruku da ga belgijski savez pušta, ja sam otputovao naći se s njim. U 24 sata me kupio, došao je pripremljen, sve se podudaralo i proces koji je prošao s Belgijom je sada čekao Hrvatsku. U Zagrebu sam odmah otišao u savez i predložio njega, ali sam napravio grešku što nisam eliminirao Sesara jer je po meni budućnost hrvatske košarke. Zovu me i kažu da je osam glasova otišlo Sesaru, a dva Gjergji koji je bio jako razočaran. Ispao sam zadnji naivac, ali drago mi je da je i moje drugo rješenje imalo pozitivan efekt. Odlučio sam se rastati jer mi je to bio jasan znak što činiti.

Navijači su govorili da i vi možete preuzeti reprezentaciju.

Pred nama je izuzetno zahtjevan period, ako se ne plasiramo desit će se fantastična stvar – utakmica za Dražena pred 15 tisuća ljudi. Neće biti all star nego prava natjecateljska kako bi on to volio. Krucijalno pitanje hrvatske košarke će biti u 11. mjesecu, dvomeč s BiH, ako se Hezonja slučajno vrati u NBA mi nemamo nikakvu prednost pred njima, a porazom riskiramo da se ne plasiramo na Europsko. Bio bi udar propustiti Olimpijske igre, ali mislim da te dvije utakmice ne smijemo nikako ispustiti iz vida. Gadan je ambijent igrati tamo pred njihovim navijačima, imaju sjajne igrače.

A Luka Božić?

On je jedino pitanje na koje ti ne mogu dati odgovor. Nitko ga nije vidio van okruženja Zadra i Jusupa, mislim da je ogromna pogreška što se nije priključio reprezentaciji. Božić ovdje ne može imati 40 minuta, morao bi ući s klupe, pitanje je koliko bi tu funkcionirao, Hezonja bi na terenu morao biti 35 minuta.

Gdje će Hezonja?

Ostaje pitanje hoće ići u NBA, ali očekujem da će otići u Panathinaikos. Odlazak u Partizan nije realan. Vidio sam da mu čelnici Reala svaki dan pričaju o ostanku, imaju ogroman roster i on tamo ne može dobiti rolu koju bi mogao dobiti u Panathinaikosu. Prije sedam godina mi je na poruku odgovarao nakon tri mjeseca, sada odgovori nakon tri sata i vidim koliko je sazrio i koliko se promijenio. U naponu je snage, a kakav je fizikalac – na ovom nivou može igrati još sigurno šest, sedam godina.

Moramo kad razgovaramo s vama spomenuti i Cibonu, naš velikan koji propada.

Ta priča je toliko zatrovana, ovog trenutka treba riješiti pet do šest milijuna eura duga i još dug HKS-u, nekakav priljev od grada stiže, ali u klub trebaju doći ljudi koji će pokazati novac i postati dioničari. Negativna je priča oko kluba, u košarci u Hrvatskoj nema profita, bogataši iz inozemstva neće uskakati. To mogu napraviti samo oni kojima je stalo do lokalnog kluba i veže ih neka nostalgija, potrebno je šest do osam milijuna eura da se stabilizira klub i još oko dva milijuna eura budžeta godišnje…

Šerić me umiruje I govori da će se sve raspetljati, doima mi se kao ozbiljan čovjek. Igrači Cibone su junaci jer su spasili klub i ostali u ligi, kupili su ljudima iz kluba vrijeme i sad je na njima da donesu konačno rješenje.

Dražen bi u listopadu imao 60 godina, u listopadu izlazi i igrani film. U rujnu će Zagreb biti centar svijeta, utakmica između hrvatske reprezentacije i selekcije Eurolige u spomen na Dražena. Vode ih Sesar i Obradović, stiže dream team iz 1992., Dončić, Jokić…

Sve što će se dešavati tih 36 sati u Zagrebu bit će neviđeno, bar se ja nadam. Ideja je krenula prije dvije godine od mene i sina, prvo smo htjeli da Hrvatska igra protiv NBA igrača iz regije, ali Jokić, Dončić i ostali bili su preskupi, krenuli smo drugim putem. Ostala je reprezentacija Hrvatske u najjačem sastavu, ali protiv selekcije Eurolige, utakmica mora biti sjajna košarka. Svi Draženovi suigrači će biti prisutni, nema sumnje, pokušat ćemo dovesti nekoliko NBA igrača s kojima je igrao 1992., a 15. lipnja ćemo znati više. 

Sve regionalne zvijezde bit će VIP gosti, ne očekujemo puno izostanaka. Pozivnice idu u Šibenku, Cibonu, Portland, New Jersey, pozvan je i Florentino Perez. Bit će i gala večera, za jedim stolom NBA, FIBA, ABA liga, košarkaški savezi iz regije… ako ima problema, savršena je prilika da ih riješimo. Na zagrebačke trgove ćemo postaviti koševe gdje će klinci moći zaigrati s Dončićem, Jokićem, svjetskim velikanima. Igrat će se na podlozi na kojoj u time outu možemo projicirati Draženove pokrete i prisjetiti se svih legendi kojih nema. 

Ovo zvuči kao znanstvena fantastika.

Sve je spremno i u budžetu. Ne mogu odavati, ali Šibenik će imati posebno mjesto jer je ipak tamo sve počelo. Scenarij je brutalan, zahvaljujem HRT-u što je prepoznao da mora ući u sve domove prijenosom, ali ovakvo nešto se neće ponoviti i pozivam sve koji još nisu da kupe karte.

Koliko vam je emotivno to teško proći? 

Sin obavlja sjajan posao, ali postupamo hladne glave. Pripremamo ovo dvije godine, kad me uhvati nostalgija odgledam Draženove highlightse. Emotivno me veže to što je Dražen bio nominiran u 15 najboljih igrača na svijetu kroz petorke uz igrače za koje je i sam rekao da su najveći svih vremena. Volim pogledati neku od njegovih sjajnih utakmica, tada je bilo igrati u NBA druga priča jer su neamerički igrači bili egzotika. I Jokić i Dončić su na vrhuncu moći, ali su svjesni da im je netko ta vrata otvorio. 

Kao što je i gospođa Biserka rekla: “Dražen je moj, ali od svih nas”.

Mamu smo malo makli iz udarne organizacije da ne pokvari profesionalizam, imat će svoj udio, a ja se veselim tome. Za par mjeseci nas čeka neviđeni spektakl.