Zajec je podržao Jakirovića, Barišić i Peras ga spasili, pa bi zanimljivo bilo doznati za koga će u nedjelju u podne navijati Profesor

Bila je ovo maksimirska večer u koji sam se sjetio Tomislava Židaka. Nije tajna da ga se često sjetim, posebno nakon što sam prebrojao šest tableta koje moram popiti svaku večer, baš kao i on u foto-finišu karijere. Dobro, ja s vodom, on bi to ovog četvrtka – viskijem.

Nisam slučajno odabrao ovaj trenutak, “Priče iz Maksimirske šume”  kolumna koju je Tomo pisao svake subote bila je – priča o Dinamu. Bila je to satira, burleska, često komedija, a najčešće tragedija. Zbirka kolumni ukoričena u jedinu njegovu knjigu, a morao ih je napisat barem još deset zvala se Proljeće u Europi. Nažalost, samo kao utopistički naslov, kojeg vjerujem sada negdje gleda odozgo.

Proljeće u Europi više nije šala, čak i u sezoni kada je domaće prvenstvo u banani, taj njegov Dinamo u Konferencijskoj ligi blista. Tomo je imao svoje ljubimce – Stjepana Lamzu, Zlatka Kranjčara, Roberta Prosinečkog, Davora Šukera, a najviše je volio Velimira Zajeca.

I prije nego se posvetim Zajecu, nema dvojbe da je jedan maksimirski fakin još jednom zaslužio – odu radosti. Ne trči puno, izgleda često kao da bi najradije ronio na Maldivima, ili pak zatvarao noćne klubove. Ali ima ono nešto što su imali ovi gore spomenuti dečki – a to je magični dodir. To je Plavi 9 iz ‘najklasnije fele’, Bruno Petković se zove, a zbog njega Karoglan i Sopić gutaju normabele. Dovoljan je i jedan kvadrat, jedna sekunda, treptaj oka i Petko će te odvesti u Plavi raj, a ne pakao. I bila je to još jedna izvedba zbog koje on već sad ima mjesto u Dinamovoj “Kući slavnih”. U Dinamovom dresu je igrala Zlatna lopta svjetskog nogometa, Zlatna Kopačka, ali Petko bi ovu noć bio veći i od Štefa Lamze. A, vjerujte, takvih je bilo – najmanje.

I dok bi negdje pred zoru Tomo išao na Ružmarinku ili kasnije Heinzlovu, subotnja kolumna “Iz Maksimirske šume” bi se zvala – Zeko, na tebe je red. Malo je reći da ga je volio, bili su prijatelji. Ponajprije je novinarski bard imao veliki respekt prema Zajecu, jer ga je uvijek doživljavao kao – simbolom Dinama. I kad možda nije najbolje vodio prvu momčad, najbolje pogodio s igračima kao sportski direktor, ili gurnuo Prosinečkog niz stepenice (što mu nije oprostio), Zajec bi dobio uvijek kredit. Jednostavo to se osjeti, Zeko je baš taj, jedan od onakvih kakve Dinamo treba. Prepoznala je to prkosna grupa koja bulodoga na reveru nosi.

U nedjelju točno u podne Velimir Zajec igra jednu od najvećih utakmica u “svojoj karijeri”. Znam što bi Tomo napisao o karlovačkom hoštapleru Hanželu i onom malom od Božice kojeg neće nikada moći oprati sve savske vode, što je pisao i mislio o Zdravku Mamića kojeg je na koncu – za razliku od Barišića barem poštivao. No, nema dvojbe, proglasio bi Barišića samo nekog tko čestita Zajecu.

Dinamovo proljeće u Europi izgleda dobro, iako će solunski front biti prepun mina i bodljikave žice. A kakav će biti Dinamo? Naš ili njihov? To će nam otkriti u nedjelju ‘bijeli dim’.