LeBron ili Jordan, Đoković ili Federer, Modrić, Messi ili Ronaldo... Tko je najbolji, dok je sporta i njegovih pratitelja, ovakve rasprave nikada neće prestati. I većina njih temeljit će se na klimavo zasnovanim premisama, mišljenje je našeg blogera...

Cristiano Ronaldo opet je briljirao. Kaže, zna se tko je najbolji, brojevi sve govore! U normalnim okolnostima, samo bismo odmahnuli rukom i poslali Kikija i njegovu taštinu u neku stvar…

No, sada je situacija malo složenija. Otkako je Luka Modrić dobio Balon d’Or, traje žestok medijski rat između onih koji smatraju kako to nije zavrijedio i onih koji ipak misle drukčije.

Smisao ovog teksta nije pokušaj raščlambe argumenata i pseudoargumenata koji dolaze iz oba tabora. Naime, u cijelom tom natezanju mene je puno više zasmetalo nešto drugo, što me kopka već više od desetljeća…

Jedan drugi Ronaldo, onaj malo bujniji, prije 4 dana objasnio je, pak, kako je Modrić zavrijedio France Footballovu nagradu, ali samo zbog jednog detalja. Ne bi me ta izjava toliko poškakljala da mi istu stvar nije rekao jedan član naše redakcije, čije podatke ću zbog njegove sigurnosti ovom prilikom ipak zadržati za sebe…

“Lukica ne bi osvojio Balon da nije Hrvatsku odveo do finala Svjetskog prvenstva, pa to je valjda jasno samo po sebi!?”

No, je li zaista?

Zar razliku između najboljeg igrača na svijetu i “jednog od ostalih” zaista čini onih nekoliko milimetara koji su dijelili Caspera Schmeichela da i drugi put obrani penal Lukiti u rasponu od 10-20 minuta mučeničke utakmice s Danskom u osmini finala Prvenstva?

Ili par puta po nekoliko centimetara zbog kojih Englezi krajem prvog poluvremena polufinala nisu otišli na 2:0 ili čak možda 3:0. Prilike su bile ogromne…

Hodogram odlučivanja o dobitniku Balon d’Ora prilično jasan, no to ne znači da je jednostavno odlučivati na temelju njega. Na kraju krajeva, odluka je prepuštena novinarima, ne sportskim analitičarima, ne matematičarima, ne znanstvenicima.

Iako smo pri kraju već drugog desetljeća u novom mileniju, prostor za statističku obradu nogometnih utakmica još uvijek je golem, nedovoljno iskorišten. Tijekom posljednjih godina pojavio se velik broj usluga koje popunjavaju prazninu i nude priličan broj parametara na temelju kojih se može zaključiti tko je u pojedinoj utakmici pružio više, a tko manje. Ali, još uvijek ne postoje dovoljno dobri alati da se na odgovarajući način valorizira ono što je teško uspoređivati:

Primjerice, kvalitetu izvedbe veznog igrača i napadača!

U nedostatku boljeg, pribjegava se trofejima i kolektivnim uspjesima kao jednom od najjačih argumenata u donošenju odluka o najboljim – pojedincima!?

Priča je već dugo poznata. LeBron James tijekom karijere naslušao se takvih argumenata. Iako je riječ o košarkašu koji je tijekom karijere dao vrlo jasne signale kako bi se moglo raditi o igraču kakav još nije viđen na parketima, pokušajte ga samo staviti u kontekst Njegovog Veličanstva Zraka i dobit ćete takvu seriju pljuvački da vam više nikada neće pasti na pamet tako nepromišljeno na vjetrometinu izložiti svoj lik i djelo. 

Neki aksiomi ne smiju se ni stavljati pod znak pitanja, a jedan od njih je i status Najboljeg Koji Je Hodao, a on prema mišljenju većine zajednice pripada, i uvijek će – Rogeru Federeru!

Iako postoje vrlo jasni indikatori da to možda i nije istina. No, svaka rasprava na tu temu na koncu se svede na trofeje. U tenisu konkretno ‘jedino važni’ su Grand Slamovi, kojih je Fedex (zasad) osvojio najviše. Drugi turniri uopće nisu bitni, jer, znate, ove je najteže osvojiti, a ostali dolaze sami od sebe. Nisu važni ni međusobni head to head omjeri s ostalim suvremenicima, čak niti neki nedvosmisleni indikatori koji sugeriraju nesusretnutu izvrsnost. To je tema za jedan poseban tekst, neće mi pobjeći u danima koji slijede…

Primjena argumenta broja osvojenih trofeja postaje puno problematičnija u momčadskim sportovima. I sada ću skinuti rukavice:

Broj trofeja je važan, tu nema dileme, ali koliko? Tko će dati odgovor na to pitanje? Nije jednako teško biti najbolji s inače prosječnim suigračima i s njima štancati nevjerojatne brojeve ili osvajati naslove u povijesno posloženim momčadima, kakvi su Chicago Bullsi devedesetih svakako bili. 

Neke rasprave zaista su teške. Do većine spoznaja o ustrojstvu svijeta čovječanstvo je došlo korištenjem znanstvene metode, možda najvećeg patenta koji je ikad zabilježen.

No, kako istu primijeniti na sport poput nogometa? Kako kvantificirati kvalitetu koju posjeduje Luka Modrić?

U tjednima koji su prethodili France Footballovom izboru, brojna imena spominjana su kao mogući osvajači tog trofeja, a jedno od njih među mnogim pratiteljima nogometa izazvalo je sablazan.

“Ako Raphaël Varane dobije Zlatnu loptu, obećajem da ću prestati pratiti nogomet”, glasila je upozoravajuća poruka jednog od čitatelja s kojim su slaganje izrazili brojni ostali.

Zašto? Možda je branič Reala zaista bio kvalitativno najbolji nogometaš u 2018. godini, ali problem je – istinu nikada nećemo saznati. Jer nemamo način da dođemo do konačne istine.

U nedostatku boljeg, priklanjamo se onome što imamo, a to su trofeji i opća kvaliteta izvedbe, sud o kojoj se kod velike većine pratitelja temelji na velikoj subjektivnosti, ali i stečenom spektru znanja. Pokušavamo te faktore odvagnuti kako najbolje znamo i u procesu smo izloženi velikoj mogućnosti pogreške…

Novinari France Footballa nisu ništa bolji od nas, generalno gledano možda su tek nešto bolji poznavatelji od prosječnih pratitelja nogometa. S obzirom da je Luka drugi penal protiv Schmeichela ipak uspio provući negdje između njegovih ruku i desne vratnice, gospoda je procijenila da je zaslužio zvati se najboljim u 2018.

Da se lopta nakon tog pokušaja odbila tek milimetar više u korist Skandinavaca, danas je 99% sigurno da Modrić ne bi bio neslužbeno najbolji nogometaš 2018. godine.

Zapitajte se, je li to pošteno. Bi li Modrićeva fantastična lopta koju je podvalio Rebiću na kraju drugog produžetka, maestralna izvedba protiv Argentine i dirigentski genij kojim je Real doveo do treće uzastopne Lige prvaka odjednom bili izbrisani iz sjećanja? 

Isto tako, je li pošteno suditi LeBrona samo po broju prstena, zanemarujući činjenice da je Cleveland nakon njegova odlaska s praktički istom postavom, od glavnog izazivača Warriorsima, postao praktički pa lottery momčad?

Je li pošteno zaboraviti karijerni Slam Novaka Đokovića, nevjerojatan niz pobjeda i najvažnije od svega – dojam neuništivosti koji je ostavljao dok je mjesecima, godinama tenis činio najdosadnijim, najizvjesnijim sportom za praćenje?

Nije. I to je samo moj stav. Koji se temelji na subjektivnosti.
Zato, čestitam Luki na Zlatnoj lopti, ali ne obazirem se previše na taj trofej.
Jer, brojevi sve govore samo onima koji gledaju očima, a ne dušom.