Je li ili nije najveći svih vremena, moglo bi se potezati to pitanje, ali ako do sad u tenisu nije ove godine bilo isto kao prije, od sad sasvim sigurno više ništa nije i vjerojatno neće biti isto Piše: Petar Čondić

Dok koronavirus odgađa cjelokupni sport, pa tako i tenis, u pozadini te priče, sunce jedne veličanstvene karijere polako zalazi za brda i nestaje s horizonta. Jedan umjetnik polako sprema svoje rekete, ali posljednjom snagom volje i talenta još povuče koji fascinantan potez koristeći paletu udaraca koju samo on posjeduje. 

Naravno, sve je podređeno brojkama koje Rogeru Federeru, barem  za sada, idu u prilog. Ide mu u prilog i to što je zbog operacije sigurno trebao propustiti prvu polovicu sezone, a sad je pandemija koronavirusa zamrznula stanje na ljestvici, pa je onemogućila Novaku Đkoviću da mu se još malo približi po broju tjedana na prvoj poziciji, onemogućila je i njemu i Rafaelu Nadalu da mu se još malo približe na vječnoj listi osvajača Grand Slam turnira. 

No, dok svi pričaju o tome tko bi trebao biti ili tko je najveći, dok svi pričaju o tome hoće li ili neće jedan ili drugi, pa možda i oba prestići Rogera, dotle je švicarski maestro ostao bez svog ateljea, mjesta na kojem je stvarao godinama, na kojem je odnio nagrade osam puta. Wimbledon je otkazan. Prvi put nakon razdoblja od razdoblja između 1939. i 1946. kad je Drugi svjetski rat harao i natjerao svijet da stane. 

Godine prolaze, suton karijere je tu, teniski je odavno posjedio, a za čarobnjaka iz Bazela baš je ovogodišnji Wimbledon bio turnir na kojem je imao posljednju priliku iskreirati čarobno djelo bijega na još jedan Grand Slam više od pratitelja. Bi li to uspio ili ne, ne znamo. Tko je vjerovao da može do njega doći lani, pa je pokazao da mu je paleta možda bogatija nego ikada. Igrom je izdominirao sve, ali Novakova glava i jedini segment s kojim je Federer bio u sukobu, a to je njegova glava pod pritiskom, koštali su ga igrom, mnogi će reći, zasluženog trofeja. Sam Đoković je priznao nakon meča da ga je Federer igrom razbio i da je samo čekao trinaestu igru kako bi došao do neke prilike.

Ove je godine taj isti umjetnik ostao u sezoni hvatajući ono što nema, pojedinačno zlato na Olimpijskim igrama. Ako ga nešto još drži osim ljubavi prema ovom sportu, onda je to želja za tom medaljom. Mnogi će reći pa i želja da bude tu i tako si da šansu boriti se da ga Rafa i Novak ne prestignu. Realno, to hoće li ga prestići ili ne više ne ovisi o Rogeru. On je svoje podredio travi i ponešto betonu, može odigrati i formu podrediti jednom ili dva turnira, kao što je lani bio taj famozni Wimbledon koji je odigrao fascinanto, podsjetivši na najbolje dane, a kad toj igri pridodamo godine koje su mu na leđima, može nam samo pasti vilica od divljenja i ostaje nam samo zadivljeno blenuti u lakoću pokreta, kreaciju i inteligenciju čovjeka koji se više neće roditi. 

Nije važno je li Federer najveći, to nije ni tema, važno je što je ono gdje je sve počelo, a to je Wimbledon 2003. možda u zadnjem njegovom pokušaju da na visokoj razini ostavi trag, odgođen i što to neće imati priliku napraviti. 

Ako mu se puno toga može oduzeti, jedno ne može. Roger Federer promijenio je tenis. Unio je revoluciju i popularizirao ga do neslućenih razmjera, vjerojatno i onih zbog kojih su svi ostali sada tako praćeni i slavljeni ili će biti, kao oni najveći. Takav umjetnik, takav talent ostao je bez svog doma, bez svog ateljea u kojem je njegova inspiracija odlazila u svima nedostižne visine.