"Kada je prvi put vidio Carlitosa, Juan Carlos Ferfero bio je zapanjen. Rekao mi je da je vidio puno tenisača, ali nikada nekoga kao što je Carlitos", kaže za Sport klub Kiko Navarro, bivši trener Carlosa Alcaraza.

Razgovarao: Saša Ozmo

Ferrero, bivši broj jedan i osvajač Roland Garrosa 2003. godine, mjerodavan je za procjenu – na kraju krajeva, igrao je s nekima od najvećih tenisača u povijesti. Uzeo je Alcraza pod svoje okrilje i za samo tri godine je Carlitos postao svjetski fenomen: osvajač US Opena i najmlađi broj jedan u povijesti.

Ipak, Alcaraz se nije tek tako pojavio, iz vedra neba – on je bio biljka koja je od rane mladosti pažljivo negovana u Palmaru, naselju blizu Murcije u jugoistočnoj Španiji, s tek nešto više od 24.000 stanovnika.

“Prvi put sam ga vidio kada mu je bilo četiri godine – igrao je s ocem i imao tehniku koja nije normalna za dijete te uzrasti. Bilo je nešto drugačije u vezi s njim. U tom dobu djeca gotovo ne mogu ni udariti loptu, a on je prebacivao sa svojim ocem. Bila je to jako upečatljiva slika”, prisjeća se Navarro za Sport Klub.

U početku, Alcarazov trener bio je Carlos Santos Bosque, zadužen za grupu od četvorice dječaka: Carlitosa i trojicu njegovih prijatelja. Prvobitno su trenirali dvaput tjedno, ali ubrzo su se aktivnosti intenzivirale. I postale kreativnije!

Dječaci su koristili bejzbol palice kako bi usavršili bekhend, a dubina udaraca vježbana je tako što je trener postavljao golove u kutove terena – i cilj je bio postići gol teniskom loptom – a također su ohrabrivani i da vježbaju udarce pred ogledalom kako bi bili svjesni tehnike udaraca itd.

Puno su i plivali, a Santos Bosque je čak davao svojim učenicima go-pro kamere tijekom treninga, kako bi kasnije mogli analizirati i vizualizirati svoje kretanje na terenu. Postavljao je i košare s druge strane mreže i davao izazov svojim momcima da drop shotom smjeste u njih što više lopti, i to s rukavicom na desnoj ruci. Baš kao i u brojnim drugim stvarima, Alcaraz je bio taj koji se isticao.

Sve to odigravalo se u mjestu u kojem je Carlitos odrastao – Real Sociedad Club de Campo de Murcia – koji je osnovan 1923. godine kao klub u kojem su lovci natjecali u gađanju golubova. Kada su puške zamjenjene reketima, Carlosov djeca – tvorac sada već čuvenog Carlitosovog recepta ‘glava, srce, m..a’ (cabeza, corazón, cojones na španskom) – počeo je se baviti tenisom.

I Carlosov otac tu je odrastao, bio je 42. u Španjolskoj i u jednom trenutku je pozvan u Bruguera tenisku akademiju u Barceloni, ali obitelj nije mogla sebi to priuštiti. Iako nije postao profesionalac, jeste postao direktor teniskog kluba. Upravo je Carlitosov otac i zaposlio Santosa Bosquea, a jedan od učenika bio mu je i Kiko Navarro, koji će također postati Carlitosov trener.

Alcaraz senior vjerovao je da nije dobro da osobno trenira sina, već je bio pomagač iz sjene, a ulogu trenera povjerio je Navarru.

“Moj odnos s Carlitosovim ocem bio je veoma dobar. Kada sam postao Carlitosov trener, otac je uvijek želio puno informacija – kako je prošao trening itd., uvijek je htio biti uključen i davao mi je savjete u svojstvu trenera, odlično smo se slagali”, kaže Navarro.

Unatoč nevjerojatnom talentu koji je Carlos jasno imao, postojala je bojazan da neće porasti dovoljno za teniskog asa. Juancho Lopez, koji mu je i danas liječnik, napravio je test rasta i zaključio da će Alcaraz biti visok oko 180 cm, s prostorom za grešku od pet centimetara. Ispostavilo se da je bio u pravu, jer je Acaraz danas visok 185 cm.

Projekat Alcaraza bio je u punom zamahu, a Kiko i Carlitos razvili su poseban odnos – išli su skupa u kino i na nogometne utakmice, i zajedno su na terenu gradili put koji vodi ka velikanu u nastajanju.

“Tehnički je Carlos bio briljantan od ranog doba i u tom smislu je bilo lako raditi s njime. Ono gdje sam morao više se potruditi jest da ga motiviram tako da uvijek bude na sto posto. Oduvijek smo više pažnje posvećivali kvalitetu treninga nego njegovom trajanju. Carlitos je trenirao manje vremenski zato što je bio tehnički nadareniji – kažeš mu neku stvar i on je iz prve napravi kako treba. Željeli smo da poboljša intenzitet na terenu i radili smo puno dugih prebacivanja, jer je na taj način indirektno poboljšavao i fizičku spremu.”

Jedina stvar s kojom se Alcaraz mučio jest servis. Subotom bi napravio dodatni trening u kojem se bavio jedino servisom, jer mu je pokret bio takav da nije uspijevao da generira dovoljno snage. Osim toga, napredak je bio munjevit, a Santos Bosque ga je prozvao i Tarzanom jer se lako prilagođavao na sve podloge i bilo koje uvjete.

Carlitos se skoro uvijek natjecao sa starijima od sebe, a rezultati su govorili u prilog napretka: bio je viceprvak u kategoriji ispod deset godina na prestižnom Smirkva Bowlu u Hrvatskoj, a s 11 godina je bio pozvan da sudjeluje na Longines Future Tennis Aces u Parizu, i stigao je do polufinala.

“To je kao Roland Garros za one do 13 godina, a Carlitos je bio najmlađi na turniru”, rekao je Santos Bosque za El Espanol.

Možda i njegova najvažnija pobjeda u tom dobu jest titula u Madridu u U-12 kategoriji, jer je tada prvi put igrao na velikom stadionu. Paralelno su igrali i profesionalci, ali puno ljudi je gledalo i Carlitosa. Za njega su se već interesirali sponzori, a znali su ga i ljudi iz međunarodne teniske zajednice.

“Prvi put sam vidio Carlosa kada mu je bilo 12 godina, igrao je turnir u Gradignanu, u Francuskoj. I osvojio je naslove, pobijedio je jednog od mojih igrača iz Toulousea”, kaže Marc Barbier, sadašnji trener Huga Gastona, i dodaje:

“Gledao sam cijelo finale i Carlitos me je zadivio. Očekivao sam tipičnog španjolskog igrača, a dobio sam kreativnog dječaka koji je igrao puno drop shotova i imao jako dobre voleje. Vidio se da je drugačiji – teniski, ali i po ponašanju: istovremeno je bio i intenzivan i miran, nije pretjerivao. Pomislio sam da bi mogao postati odličan, iako u tim godinama čovjek nikada ne može znati zasigurno.”

Iako je uglavnom na treninge dolazio s ispravnim mentalnim sklopom i željom da se poboljša – čak je ostajao i na treninzima s drugom grupom – bilo je perioda kada je Carlitosu bilo potrebno i da ga trener malo pogura, naročito kada je riječ o zaduženjima izvan terena. Santos Bosque je tjerao Carlitosa da trči deset krugova oko terena ako bi zakasnio na trening jedan minutu, a Kiko Navarro je također primjetio da je njegovom mladom učeniku potreban mali vjetar u leđa povremeno.

“Ne mogu se žaliti – trenirao je dobro, oduvijek je puno volio tenis, ali bilo je trenutaka kada se mogao više zalagati na treninzima. Nije bio tako profesionalan kao sada – izvan terena je bio neorganiziran, uvijek mu je čovjek morao visjeti nad glavom da ponese vodu, da spremi torbu.”

Česta tema razgovora s današnjim klincima jest i vrijeme provedeno pred ekranom, pa se Navarro trudio ograničiti i vrijeme koje Carlitos provodi gledajući u mobilni telefon, a o tome je i Juan Carlos Ferrero govorio u jednom intervjuu.

“Carlitos voli društvene mreže, a puno vremena na mobilnom može poremetiti odmor. Također, kada smo putovali, trudio sam se da više razgovaramo o treninzima, mečevima, a ne da provodi toliko vremena na telefonu. Također, nije pridavao puno važnosti odmoru, što je fundamentalno za sportaša, mada je imao i školu i treninge”, ističe Navarro.

Carlitosova mentalna čvrstina znatno je ispred njegovih godina, a Navarro je tome puno doprinio, jer Karlitos nije bi toliko usredotočen i intenzivan kao sada. Carlitos se i tada volio natjecati, ali nekada bi djelovao uspavano u ranim rundama. Navarro je i prije i nakon treninga govorio s Alcarazom o treninzima i mečevima, podsjećajući svog mladog učenika da iza njega stoji puno ljudi koji ulažu trud kako bi mu pomogli.

“Na primjer – ja, po cijeli dan sam s njim, putujemo, kako bi on dao 100 posto na terenu. Već smo znali da radimo za to da bude profesionalac, i bilo je važno da bude svjestan toga, da nizko od nas – uključujući njega – nije tu da gubi vrijeme”, kaže Navarro i dodaje:

“Sjećam se da smo jednom bili na turniru u Paviji, u Italiji – izgubio je u drugom kolu i igrao je bezvoljno. U vlaku, na putu kući, obavio sam ozbiljan i važan razgovor s njime. Naljutio sam se jako na njega i rekao sam mu da mu je bolje da se posveti školi ako će se ponašati tako – da se ode u Italiju i da se igra bezvoljno.”

Jest bilo manjih prepreka na putu, ali Alcaraz se razvijao u skladu s planom – osvojio je svoja prva dva međunarodna naslova u U12 kategoriji, U14 turnir u Barceloni (Tennis Europe Junior Tour de El Prat de Llobregat), s 15 godina je postao prvak Europe do 16 godina, a bio je i dio španjolske momčadi koja je osvojila juniorski Davis Cup. S 14 godina je uzeo i prve ATP bodove, kada je iz kvalifikacija došao do četvrtfinala ITF turnira u Murciji.

Jedan od događaja koji je Carlitosu dao dodatnu inspiraciju jest zajedničko snimanje Nintendo reklame s Rafaelom Nadalom.

“Već sam poznavao Rafu preko Nicolasa Almagra, koji je moj dobar prijatelj. Dobili smo priliku da snimimo reklamu sa Rafom, tamo smo bili zajedno pet-šest, a to je bilo divno iskustvo za Carlitosa, jer mu je Nadal bio uzor. Carlitos je tada bio dijete, nisu baš mnogo pričali, ali sigurno mu je Rafa dao neki savjet. Sjećam se da je Rafa jednom rekao Carlitosu da se treba truditi, da radi na ispravan način i da se bori ostvariti snove”, sjeća se Navarro.

Osim tenisa, Carlos je volio nogomet i bio je jako dobar. Bio je jednostavan i opušten dječak – možda pomalo stidljiv izvan terena, uglavnom bi provodio vreme s prijateljima koje je poznavao cijeli život. I danas uživa u jednostavnom životu – zbog svog okruženja i načina na koji je odgajan, u njegovom nastupu ne može se naslutiti ni trag arogancije unatoč svim uspjesima koje je dosad ostvario. Na kraju krajeva, mural od 400 metara na ulazu u grad jedini je vidljivi znak da je maleni Palmar rodno mesto najboljeg tenisača svijeta.

“Ne postoji nitko tko Carlosa ne opisuje kao ‘potpuno normalnog momka, koji je do prije neki dan išao igrati s prijateljima u parku”, navodi se u članku Munda, drugih po tiražu novina u Španjolskoj

Iako on voli svoj dom i taj dom voli njega, s 15 godina je već nadvladao sve u Murciji – bilo je vrijeme krenuti dalje kako bi Carlitos podigao i trening na viši nivo. Uz posredstvo njegovog agenta Alberta Moline, pronađeno je idealno mesto – Akademija Juana Karlosa Ferrera (Equelite JC Ferrero Sport Academy) u Villeni, na sat vožnje od Carlitosovog zavičaja.

“Carlitosov otac nije želio da mu sin tako mlad ide daleko”, objašnjava Navarro.

Kiko bi vozio Carlitosa u Villenu dva-tri puta tjedno, i tako je bilo sve do ožujka 2020. godine. U svjetlu početka pandemije koronavirusa, Carlitosov otac je imao osjećaj da će ‘stvari postati još gore’, te je Carlitos u Villeni proveo prve, karantenske mjesece pandemije – zato nije izgubio ritam treninga i dodatno je unaprijedio igru.

“Mislim da je za Carlitosa bilo jako važno to što je Ferrero bio prisutan kada se on razvijao, na futuresima i challengerima. Ništa nije bilo blistavo na tim turnirima, ali velikan kao Ferrero je uvijek bio tu, u tom ključnom periodu razvoja. Mislim da je Ferrerov potpis način na koji se Carlitos danas ponaša na terenu”, dodaje Barbier.

Ostalo je povijest, zapravo povijest koja se tek počinje ispisivati. Kiko Navarro i Carlitos redovno održavaju kontakt telefonom, a kada se mladi as vrati u Murciju, sjednu na piće i prisjećaju se starih dobrih dana.

“Ako sve bude kako treba, mislim da će osvojiti najmanje deset Grand Slam naslova. Ima još stvari koje treba popraviti, prije svega servis, ali i to da ostane koncentriran tijekom cijelog trajanja meča, mada to nije lako. Važno je da je svjetski broj jedan tako mlad, a da prostora za napredak još ima“, zaključuje Navarro za Sport Klub, šaljući zastrašujuću poruku Alcarazovim suparnicima u sljedećih desetak godina.

Gledatelji u Hrvatskoj program regionalnog sportskog kanala Sport Klub mogu pratiti na Telemachu, Total TV-u, Optima Telekomu i preko platforme EON koja je dostupna svim gledateljima